U ozračju tambure

U OZRAČJU TAMBURE

Tamburaški orkester HRT-a
Dirigent: Siniša Leopold


IZ GLAZBENE RADIONICE BOŽE POTOČNIKA

U nedjelju, 26. veljače, Tamburaški orkestar HRT-a i maestro Siniša Leopold u Studiju Zvonimir Bajsić, u svojemu redovitom ciklus U ozračju tambure priredili su svečani koncert u čast 80. životne obljetnice Bože Potočnika.

Dio bogatog opusa tog skladatelja, dirigenta, pedagoga i virtuoza niza žičanih glazbala – svima poznate Neka uđu svirači, Dohvati crvenu trešnju, Malo Međimurje, Podravski čardaš i neke nove skladbe poput Umornih ratnika - uz Tamburaše u Studiju Bajsić predstavili su dugogodišnji suradnici maestra Bože Potočnika - članice vokalnih sastava Ladarice i Trešnjevka. Uz goste na sceni, među kojima su bili i gudači Marko First, Lucija Stanojević i Helena Ivezić, bila je to prigoda da na dirigentskom mjestu osim šefa dirigenta Tamburaša Siniše Leopolda, vidimo i vođu Ladarica Dražena Kurilovčana, ali i samog slavljenika!

Osamdeseta životna obljetnica svakako je sjajna prigoda za podsjećanje na izuzetan doprinos hrvatskom glazbenom životu maestra Potočnika koji se već u djetinjstvu počeo intenzivno baviti glazbom. Virtuozno muziciranje na mandolini i ostalim žičanim instrumentima brzo ga je dovelo do niza kulturno-umjetničkih društva, pa je među ostalim, 1955. postao član ansambla Lado, gdje je svirao nekoliko narodnih glazbala, a kasnije preuzeo i vodstvo orkestra i zbora. Četiri godine kasnije diplomirao je književnost, a 1966. osnovao Redakciju narodne glazbe i običaja na tadašnjoj Televiziji Zagreb. U četvrt stoljeća rada Redakcije, ostvario je oko 5 000 emitiranja hrvatskog folklora i drugih sadržaja narodne kulture. U to vrijeme kao gost-dirigent često vodi Tamburaški orkestar Hrvatskog radija te ostvaruje opsežnu zbirku glazbenih uradaka. Bogatog diskografskog opusa, samo je fonoteku Hrvatskog radija obogatio s 192 svoje skladbe i 658 obrada koliko ih je tu pohranjeno. Velik je njegov doprinos i promicanju hrvatskog narodnog stvaralaštva u svijetu: godine 1974. počeo je intenzivni rad u hrvatskom iseljeništvu na stvaranju i unapređenju folklornog programa pa je u Americi, Australiji, Mađarskoj, Kanadi, Austriji i šire ostavio neizbrisivi trag među tamburašima i folklornim djelatnicima.

Davno započetu suradnju s Tamburaškim orkestrom HRT-a, uspjeli su i maestro Potočnik i glazbenici do danas održati jednako živom i intenzivnom: Suradnja je predivna. To je počelo davnih, davnih godina, odmah poslije drugog svjetskog rata. Još su bili stari tamburaši. To je duga, velika priča koja je ispričana sad kad je bila proslava 70. godišnjice njihova rada. To je sada jedan predivan ansambl sjajnih glazbenika koji su ne samo glazbeno pismeni nego su i folklorno pismeni. Oni su ušli u sadržaj, u suštinu vremena, jer ne svira se na isti način danas kao što se sviralo prije četrdesetak godina. Promijenio se život, promijenila se podloga na kojoj se to događa. Sve se promijenilo, ali oni su uhvatili to vrijeme u njegovoj srži i danas muziciraju tako da opet tambura bude prihvaćena, da uđe u taj široki kompleks muzičkog života kod nas. Nije to jednostavno, treba ga pratiti, treba svaki dan osluškivati disanje čovjeka i svih uvjeta koji se oko njega događaju.

Svestran umjetnik, Božo Potočnik se kao skladatelj okušao na iznimno širokom području stvorivši trajne vrijednosti u rasponu od narodne popijevke preko zabavne glazbe i vlastitih originalnih skladbi pisanih mahom za tamburaške ali i mješovite sastave, do filmske i scenske glazbe. Surađujući s nizom naših instrumentalnih i vokalnih solista i sastava, na mnoge je ostavio trajan utjecaj, a neke je i sam pokrenuo. Godine 1965. s bratom Zlatkom, dugogodišnjim urednikom i producentom Tamburaškog orkestra HRT-a, osnovao je vokalni nonet Ladarice s kojima je ostvario brojne nastupe, gostovanja, sudjelovanja na festivalima i snimanja za Hrvatsku radioteleviziju. Godine 1985. preuzeo je vodstvo ženskog vokalnog ansambla Trešnjevka za koje i danas sklada i obrađuje.

Iako se pred brojnom publikom u Studiju Bajsić i u izravnom prijenosu na Prvom programu Hrvatskoga radija čuo tek manji dio plodova predanog rada Bože Potočnika, koncert je u punom smislu bio pravo slavlje njegova djelovanja s čime se i sam složio:

U svakom slučaju ovaj koncert je, meni osobno, pokazao mnoge stvari. Naišao sam na razumijevanje za svoj dugogodišnji rad što inače mnogima ne uspijeva. Događa se da se nekad previdi, prečuje i ignorira vrijedne ljude samo zato što su previše skromni ili imaju nekakve nepovoljne okolnosti oko sebe, nađu se u nekoj sredini koja ih ne razumije. Ja sam imao sreću da sam mogao surađivati s najboljim glazbenicima. I što se tiče folklora i narodne glazbe, i zabavne, i popularne u svakom smislu. Tu je i orkestar Lada i cijeli ansambl i sada Ladarice kao i Trešnjevčanke, što je iz amaterskih krugova sigurno jedan od najboljih ansambala. Imao sam sreću da ga podignem i na neki način osjećam i da sam oplemenio taj repertoar; uvijek mi je to bila želja, možda nisam uvijek uspio u tome ali u amaterizmu stvari idu vrlo teško, sporo i traže puno razumijevanja. No sretan sam večeras. Ova me glazba ispunila, ovi ljudi i dodir s njima su me ispunili radošću.