Veličanstveni spoj orgulja i orkestra u Majstorskom ciklusu

Četvrtak, 24. siječnja 2013. u 19.30


Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Simfonijski orkestar HRT-a


Vladimir Kranjčević, dirigent


Pavao Mašić, orgulje

Tomaso Albinoni: Adagio u g-molu


Stjepan Šulek: Koncert za orgulje


Ludwig van Beethoven: 3. simfonija u Es-duru, op. 55, ”Eroica”

Prvi Majstorski ciklus u 2013. godini donio je suradnju Simfonijskog orkestra HRT-a sa maestrom Vladimirom Kranjčevićem  i orguljašem Pavlom Mašićem.

Izuzetno utjecajan glazbenik, prisutan na našoj glazbenoj sceni kao pijanist, dirigent, pedagog i pokretač raznih glazbenih događanja, maestro Kranjčević je 2011. godine proslavio čak pola stoljeća profesionalnog djelovanja. Znakovito je i da među svoje aktivnosti ubraja i mjesto šefa-dirigenta Zbora HRT-a (1976. - 1982.) kao i Simfonijskog orkestra HRT-a (1983. - 1988.) kojemu se često vraća. Svoje dragocjeno iskustvo ovaj put je pretočio u program obilježen kontroverznim Adagiom Tomasa Albinonija odnosno Rema Giazotta, dramatičnim i veličanstvenim Koncertom za orgulje (Memento…!) Stepana Šuleka te herojskom Trećom simfonijom, Eroicom Ludwiga van Beethovena.

Popularni, melankolični Adagio za gudače koji se pripisuje venecijanskom majstoru Tomasu Albinoniju (1671.-1751.), iako mu je pravi autor Albinonijev biograf, muzikolog Remo Giazotto (1910.-1998.) zamijenila je raskoš spoja orguljskog i orkestralnog zvuka u Šulekovu Koncertu, pisanom upravo za orgulje u dvorani Lisinski. Godine 1974. djelo je praizveo Anđelko Klobučar uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem samog autora. Publika Majstorskog ciklusa, u ulozi solista imala je prigodu čuti mladog, ali dugogodišnjeg glavnog orguljaša zagrebačke crkve Sv. Marka, Pavla Mašića, traženog i nagrađivanog glazbenika i kod nas i u inozemstvu. Stručnjak među ostalim i za izvedbu rane glazbe, Pavao Mašić otkrio nam je neke specifičnosti sviranja orgulja uz veliki orkestar:

„Prvi koncerti za orgulje datiraju iz baroka; Englezi se ponose time da su oni izumitelji tog žanra, konkretno G. F. Händel. On je na vrlo jednostavnom principu gradio te prve koncerte za orgulje gdje je, budući da je već u kasnijim godinama gubio vid, improvizirao sola pa ga orkestar zapravo i nije pratio, već bi samo upadao na tutti, zajednička mjesta, tako da je recept bio vrlo jednostavan. Ovakav koncert poput Šulekovog, i oni koncerti koji su nastali u 19. i 20. stoljeću za orgulje, pokazuju tendenciju da orgulje balansiraju u izrazu s orkestrom, nekad imitiraju orkestar, nekad ga dopunjuju, i to smo mogli čuti i kod Šuleka. Barem je takav bio moj pristup koji sam dotjerao i radom  na partituri ne samo s maestrom Kranjčevićem već i s maestrom Klobučarom koji je djelo praizveo tako da mi je on bio vrijedan savjetnik prilikom rada baš po pitanju registracije, interpretacije i slično.“

Orgulje uz orkestar se i ne mogu često čuti na koncertnim programima, no Pavlu Mašiću ovo nije prva suradnja sa Simfoničarima na izvedbi jednog koncerta za orgulje – krajem 2011. u Bazilici Srca Isusova nastupio je u s gudačima Simfonijskog orkestra HRT-a u Koncert za orgulje, gudače i timpane u g-molu. No prva je suradnja s tako velikim sastavom.

„Ja do sada  nisam imao prilike toliko nastupati uz veliki orkestar kao solist na orguljama.  Naime 2006. sam praizveo Koncert za orgulje i orkestar Ante Knešaureka sa Zagrebačkom filharmonijom, a ovo je sada prva suradnja sa Simfoničarima ovakvog tipa. Šulekov koncert jedan je od tri-četiri koncerta hrvatske baštine, ako ubrojimo Klobučarov Koncert za orgulje, Knešaurekov, Šulekov i jedno djelo Borisa Papandopula, Per aspera ad astra, koje je isto ima dosta naglašenu solističku ulogu orgulja, tako da je orkestralnom tijelu to jedan novi tip zvuka. To je instrument koji nema limita, rekao bih, nema ništa od onoga što je primjerice određeno orkestru. Ton orgulja može vječno trajati, što je recimo i John Cage iskoristio u nekim svojim djelima. Jednostavno ta priroda orguljskog tona je nešto što je novo i orkestralnim glazbenicima, koji možda nisu na to navikli. To je i jedinstvena mogućnost da se povežu i orkestar i orgulje dvorane Lisinski  Meni je jako ugodno bilo raditi s orkestrom. Ova Šulekova partitura obiluje zapravo jednakim poslom i za soliste i za orkestar tako da bi mnogi mogli reći da je riječ o jednoj simfoniji, simfoniziranom koncertu. Orkestar nipošto nije u podređenom planu; jednako nosi kao i orgulje. No u nekim  trenucima, kako sam se ja vodio, upravo u zvuku koji „nedostaje“ u orkestraciji, pokušao sam to nadopuniti, dijalogizirati. Primjerice, kad nije bilo puhača, išao sam prema zvuku  puhača, kad nije bilo gudača, prema tom zvuku. I prof. Klobučar mi je dao neke vrijedne sugestije tako da i kad svira cijeli orkestar, orgulje se i dalje prepoznatljivo čuju nad njim. S te strane ne postoji neka blijeda imitacija orkestra u orguljama, nego smo uvijek težili da budemo ravnopravni sudionici, a to je sve nekako pomirio maestro Kranjčević.“

Maestro Kranjčević u drugome je dijelu koncerta predvodio izvedbu Treće simfonije, Eroice, Šulekovog velikog uzora, Ludwiga van Beethovena (1770. – 1827.), djela koje mnogi smatraju istinskim izrazom zrelog stila klasike kasnog 18. stoljeća i najavom romantizma. Naziv Eroica, Simfonija je dobila nakon što je razočarani skladatelj povukao prvobitnu posvetu Napoleonu Bonaparteu.


Snimku koncerta koji se mogao pratiti i u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija možete poslušati na http://rnz.hrt.hr do četvrtka 31. siječnja.