Predstavljen CD "Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni"

Ponedjeljak, 15. travnja u 12 sati


Muzej Mimara

Zbor HRT-a
Tonči Bilić, dirigent




U Muzeju Mimara, stalnom partneru Zbora HRT-a za ciklusu Sfumato, okupio se velik broj zainteresiranih stručnjaka, ali i ljubitelja rane glazbe za vrijedan i jedinstveni projekt – CD Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni Zbora HRT-a i Tončija Bilića, u izdanju HRT-a i Cantusa d. o. o. Izdanje na kojem je prvi put  kod nas zaživjela sprega muzikologije i izvodilaštva, znanstvenog istraživačkog rada i profesionalne izvedbene prakse, okupljenima su predstavili Zbor HRT-a i maestro Tonči Bilić, v. d. rukovoditeljice radne jedinice Glazba HRT-a Ivana Kocelj, muzikolozi i suradnici na izdanju Hana Breko Kustura i Ennio Stipčević, te glazbeni producent Pero Mihojević.


Projekt posvećen renesansnoj vokalnoj polifonoj glazbi i glazbi ranog baroka, nastaloj na  istočnoj, hrvatskoj obali Jadrana, zaživio je još u sezoni 2008./2009. na inicijativu maestra Tončija Bilića i muzikologa Ennia Stipčevića. Zahvaljujući njihovim nastojanjima, ciklusom koncerata u Šibeniku, Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, te u Veneciji, Pragu, Sablé-sur-Sartheu i Parizu, Zbor HRT-a podsjetio je na neke hrvatske renesansne i barokne skladatelje, kao i na pojedine talijanske majstore koji su djelovali na istočnoj jadranskoj obali, a koji su ostavili traga u glazbenome životu u Veneciji – pravom žarištu umjetničkog života 16. i 17. stoljeća u kojem je jedno od tradicionalnih okupljališta Hrvata bila Riva dei Schiavoni. U sklopu bogate venecijanske produkcije tog vremena, udio glazbenih Schiavona nije bio kvantitativno znatan, ali je ipak bio kvalitetom suvremen i u neku ruku prepoznatljiv. U većoj mjeri negoli ikada prije i poslije, hrvatska je glazba 16. i 17. stoljeća bila integrirana u europsku.



Projekt je sada okrunjen i zvučnim zapisom, već četiri mjeseca prisutnom u on-line izdanju i već nominiranom za nagradu Porin u četiri kategorije. Sadržaj CD-a zapravo predstavlja izbor iz puno većeg repertoara koji su Zbor HRT-a i maestro Tonči Bilić predstavljali koncertno. Kako je teklo sazrijevanje projekta, pojasnio je maestro Bilić:

Mi smo u ciklusu Sfumato, kada smo ga pokretali, imali pred očima to da radimo nešto sasvim novo u našoj sredini, nešto što je ansambl Zbora čekao oko 55 godina – da ima svoj zasebni ciklus u kojem će moći predstaviti sve svoje mogućnosti kao ansambl, ali i da će u Hrvatskoj moći predstaviti onu glazbu koja je tu praktički nepoznata, nešto što je bila terra incognita budući da zborovi koji su tada djelovali tu literaturu nisu mogli pjevati niti u tehničkom smislu, a nisu baš bili ni tako pozicionirani da bi bili informirani o onome što se događa oko nas. U tom kontekstu leži cijeli jedan korpus glazbe koji obuhvaća tristo godina, možda i više, nego povijest instrumentalne glazbe i to je jedno ogromno područje. U sam početak toga ulazi i ona priča što je to Zbor HRT-a, što bi on trebao biti i na koji način tome treba pristupiti. U nekoj mojoj teoriji Zbor HRT-a je jedno fleksibilno tijelo koje se može rastegnuti od najmanjeg do najvećeg sastava i mora biti kapacitiran izvoditi svu literaturu koja se pred njega stavlja. Naravno da to koji put stavlja  neke zahtjeve koje specijalistički ansambli možda rješavaju odmah, no to je ujedno vježba kroz koju je Zbor bio izložen zadnjih petnaest godina, a koja kao prvo - povećava umjetnički obzor, i kao drugo - povećava vještine pjevanja i to onda postaje silno zanimljivo.

Repertoar izabran za CD-a obuhvaća u najvećoj mjeri glazbu skladatelja koji su djelovali u 16. i 17. stoljeću, što je u izvođačkom smislu svakako zanimljivo vrijeme promjena. U muzikološkom smislu, rad na CD-u, te i sam njegov sadržaj, rasvijetlila je Hana Breko Kustura:

Ovaj CD je jedna sretna okolnost muzikolozima jer smo prvi put shvatili da naš posao, arhivski, tragalački, istraživački, od arhivske prašine do koncertnog podija, kako je to nedavno na Danima otvorenih vrata HAZU-a bilo rečeno, ima smisla. Ima smisla utoliko što smo za partnere prvi put imali jedan profesionalni hrvatski ansambl koji i ne mora biti specijaliziran, jer to ni po vokaciji nije. Ovo je jedan sjajan spoj muzikološkog istraživanja - arhivskog rada, prvo našeg pokojnog akademika Lovre Županovića, potom Ennia Stipčevića, tu je i kolega Trpimir Matasović čije smo također transkripcije koristili, kao transkripcije kolege Miha Demovića i moje malenkosti, za onaj dio koji se odnosi na dionicu srednjeg vijeka. Dakle jedan  sjajan spoj istraživačke muzikologije i izvedbene prakse na najvišoj razini od strane jednog umjetničkog ansambla.

Iako se CD zove Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni, on je na neki način provokativan. Postavlja se pitanje, a to je bila i prva reakcija kolege iz inozemstva – što je to hrvatsko u Veneciji, postoji li razlog zašto ste nazvali tako taj CD? Ja bih u podnaslovu dodala znanstveno objašnjenje, a moglo bi glasiti ovako: Od autoriteta do autora srednjovjekovne, renesansne  i barokne glazbe hrvatske obale. Zašto od autoriteta? Zato što smo pokušali proširiti taj pojam rane glazbe na same početke, a to su srednjovjekovna polifona ostvarenja nastala na našim prostorima koja su vrlo malo znana. Izvodili su ih strani ansambli u nekim drugim kontekstima na svojim CD-ima, kao pojedinačne skladbe, no ovdje smo prvi put donijeli tri mala srednjovjekovna bisera znakovita iz nekoliko razloga. Prvi je što donosimo najstarije dvoglasje na latinskom jeziku koje su pjevale Benediktinke u Zadru pronađeno sasvim slučajno s datacijom s kraja 13. stoljeća u kartularu Sv. Marije u Zadru. Potom tu je nešto što nas isto tako čini dijelom posebnosti u okviru ondašnjeg zajedništva, a to je jedan napjev iz Starog Grada na otoku Hvaru koji na starohrvatskom jeziku, tj. čakavskom jeziku koji je u to doba mogao nastati u Dalmaciji, ali je mogao biti i dio Istre. I imamo ono što dosada nitko nikada nije izvodio, a to je Sanctus iz Kantuala franjevca, Zadranina Frane Divnića, koji predstavlja jednu drugu vrstu polifonije – ne one srednjovjekovne, već reminiscencije na srednji vijek u stilu cantus fractusa u 17. stoljeću.

Slijedi potom cijeli repertoar za koji je  poglavito zaslužan kolega Ennio Stipčević, dakle renesansna polifonija u obliku moteta Julija Skjavetića, potom moteti Ivana Lukačića, potom jedan mali put koji je doista ostavio tragove u Veneciji, a koji predstavljaju Francesco Sponga i Ivan Šibenčanin. I konačno povratak s te Rive dei Schiavoni, kao svojvrsni mali muzikološki đir, u glazbu 20. stoljeća u kojoj se Kuljerić sa svojim Omaggio a Lukačić, vraća ponovno iskonu, odnosno onome što je on smatrao da je ishodište, a to je Lukačić, stara glazba, baština i na koncu svojemu, kao i Lukačićevu, rodnom Šibeniku.

Osim same glazbe Julija Skjavetića, Lamberta Courtoysa, Ivana Lukačića, Francesca Uspera i Ivana Šibenčanina, koju uokviruju primjeri ranog dvoglasja s naših prostora i suvremeni Omaggio a Lukačić Igora Kuljerića, izdanje publici, bilo stručnoj, bilo onoj koja se tek želi upoznati s tim repertoarom, nudi obilje informacija u tekstovima te stihovima opremljenoj popratnoj knjižici, za čiji su nastanak, uz niz suradnika, ponajviše zaslužni Ennio Stipčević, te Hana Breko Kustura:

CD je zanimljiv s dvorstrukog aspekta, on sa znanstvenicima, sa stručnjacima glazbe, ali i s intelektualcima komunicira na izravan način svojim tekstovima na hrvatskom i engleskom jeziku. S glazbenicima dakako komunicira izravno, taj jezik ne treba prevoditi, no ono što je novost, osim većinskog materijala kolege Ennia Stipčevića, su i nove spoznaje upravo o ovim sakralnim polifonijama semplice iz srednjeg vijeka koje datiraju s hrvatskih obala od 13. stoljeća naovamo, a prvi put smo otišli i korak dalje. U nastanku samog teksta sudjelovala su dvojica franjevaca svećenika mlađe generacije. Fra Juri Leoni iz Rima, vrsni bibličar i poznavatelj patristike, prvi put je na hrvatski jezik, nakon kolegice Željke Čorak, preveo tekstovne predloške Lamberta Courtoysa na hrvatski jezik. Imali smo i osobu koja je kolacionirala sve latinske, talijanske i starotalijanske prijevode na hrvatski jezik, a to je franjevac splitske provincije fra Domagoj Volarević, također trenutno u Rimu. Tako da smo zaokružili našu glazbenu priču tekstom koji nije na populističkoj razini, išli smo možda namjerno na kompliciraniji tip znanstvenog diskursa zbog toga da ovu glazbu koja nije atraktivna nekome tko nije ušao sasvim u pozadinu takve vrste glazbenog izričaja objasnimo povijest hrvatskih glazbenih zvukovlja takoreći od srednjeg vijeka do baroknih monodija i najboljih ostvarenja koja su ovdje. Netko će reći da je knjižica preopsežna, no rekla bih da je takva jer se tu nalazi puno materijala, željeli smo sve tekstove koji se pjevaju prevesti na hrvatski i na engleski jezik tako da smo na neki način prezentni i glazbom i tekstom

Za sam zvučni zapis, osim dakako izvođača, zaslužni su ton-majstor Božidar Pandurić, te producenti Pero Mihojević, Želimir Panić i Dubravko Detoni. Kako je proticao rad na zvučnoj slici, pojasnio je Pero Mihojević:

Ideja je bila maknuti se iz studija i nekih, da tako kažem , sterilnih uvjeta, i prebaciti se u konkretno dva prostora koja su imala neku težinu. Prvi je u Grožnjanu u kojem smo u lipnju krenuli s projektom; to je crkva  koja datira još iz 14. stoljeća uz neke zahvate na izgledu kroz 18. stoljeće, dakle obuhvaća ovaj period o kojem smo pričali. U nekom zvukovnom smislu htjeli smo dobiti toplinu i svježinu, te autentičnost  zvuka jednog prostra koji ima i patinu vremena koja je tamo prisutna. S druge strane, taj drugi prostor u koji smo se prebacili iz nekih tehničkih uvjeta, nalazi se u Zagrebu, a to je crkva na Jordanovcu koja je poprilično modernija, sagrađena sredinom 90-ih godina, i akustički je jedna od povoljnijih lokacija ovdje u Zagrebu. Tu se snimao drugi dio programa – kompozicije  vezane uz instrumentalni dio.

Prisutni su u sklopu predstavljanja CD-a Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni mogli, dakako uživo, čuti dvije izvedbe Zbora HRT-a pod ravnanjem Tončija Bilića: Sanctus iz kodeksa fra Frane Divnića iz 17. stoljeća, te motet Ego sum qui sum Julija Skjavetića.

O projektu će bez sumnje uskoro biti još govora budući da je CD nominiran za nagradu Porin u čak četiri kategorije: za najbolji album klasične glazbe, najbolju izvedbu klasične glazbe (skladba Ego sum qui sum Julija Skjavetića, najbolju snimku albuma klasične glazbe, te najbolju produkciju albuma klasične glazbe.