Ruska fantazija u Majstorskom ciklusu Simfoničara

Ponedjeljak, 7.  listopada 2013. u 19.30


Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Simfonijski orkestar HRT-a


Nicola Guerini, dirigent
Solistica: Anna Serova, viola

Program:


Petar Iljič Čajkovski: Romeo i Julija, uvertira fantazija


Boris Pigovat: Poema zore, za violu i orkestar (pretpremijera)


Dmitrij Šostakovič: 5. simfonija u d-molu, op. 47


Drugi koncert u ovoj sezoni Majstorskog ciklusa predvodio je gost iz Italije – maestro Nicola Guerini, i to u programu posvećenom ruskim majstorima orkestracije: Petru Iljiču Čajkovskom, Borisu Pigovatu i Dmitriju Šostakoviču.
Nicola Guerini, dirigent rodom iz Verone, školovao se na konzervatorijima u Padovi i Milanu, te usavršavao na akademijama Chigiana u Sieni i Pescarese u Pescari te na salcburškom Mozarteumu. Širokih glazbenih interesa, barata raznovrsnim repertoarom te se predstavlja i u ulogama skladatelja i instrumentalista. Surađivao je s  nizom orkestara međunarodnog ugleda, a trenutno je angažiran u umjetničkim suradnjama u Baselu (Švicarska) te Münchenu i Berlinu (Njemačka).

Kako je došlo do suradnje sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, ali s violisticom Annom Serovom, solisticom u skladbi Poema zore Borisa Pigovata, te nastupa u Majstorskom ciklusu, pojasnio nam je nakon uspješne realizacije zahtjevnog programa, maestro Guerini:

Realizirali smo veliki projekt s Anom Serovom, s kojom sam počeo suradnju zahvaljujući i susretu sa skladateljem Borisom Pigovatom. Taj golemi, rekao bih kiklopski projekt, uključuje i snimanje za etiketu Naxos Poeme zore koja se jučer prvi put izvela i opsežnog Rekvijema Holokaust Borisa Pigovata. Rodila se divna umjetnička suradnja između mene i maestra Pigovata. Moja me agencija spojila sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i od tada smo doista puno radili kako bismo stigli do rezultata visoke razine.

Maestru Gueriniju ovo je prva suradnja sa Simfonijskim orkestrom HRT-a koja se pokazala uspješnom na obostrano zadovoljstvo:

Moram reći da mi se jako sviđa ovaj Orkestar. Od prvog dana do sinoć, do koncerta, od strane muzičara osjetio sam obostrane simpatije, doista smo divno surađivali. To je orkestar nevjerojatnih potencijala i kapaciteta. Radeći na zvuku, fraziranju, energiji – svaki pojedini element orkestra ima potencijal postati obilježje velikog orkestra. Sinoćnji program nije lak, za bilo koji orkestar. Zahtjevan je s obzirom na tip zvuka, osobito jer sve treba biti frazirano. U Šostakoviču postoji crescendo: jako mi se svidjelo ono što mi je orkestar pružio, osobito u trećem stavku – radili smo puno na pianissimu. Nema puno orkestara koji mogu napraviti takvo čudo; postoje orkestri koji su tehnički savršeni, koji imaju izuzetnu kvalitetu no ima i orkestara koji sviraju s emocijama. Ovaj orkestar je emotivan, orkestar  koji ulazi u dušu slušatelja. Jučer se to moglo čuti, što se vidjelo na reakciji publike.

Uz ostalo, maestro Guerini predvodio je i premijernu izvedbu skladbe Poema zore izraelskog skladatelja Borisa Pigovata. Skladba je nadahnuta ulomkom iz knjige Nikolaja Kuna Legende i mitovi stare Grčke, ali i zvukom violistice Anne Serove, za koju je djelo 2010. Boris Pigovat napisao. Glazbenica intenzivne međunarodne karijere bila je i idealni tumač te partiture.

S Borisom Pigovatom sam puno razgovarao, i prije dolaska u Zagreb, i to o svakom taktu. Moram reći da je bio jako zadovoljan mojim dirigiranjem, čak i s finalom koje ja pokazujem rukom, što je znak za završetak skladbe, iako ona zapravo završava na neki način nedefiniranim zvukom, pri čemu nedostaje pravo razrješenje. Predložio stoga Borisu takvo rješenje: spuštanje ruku na moj znak, i to po sekcijama instrumenata dok ne dođemo do prvih violina. To mi se činio najbolji izbor, čak i koreografski, poput geste, a time sam dobio i najbolji zvučni rezultat. Također, puno smo pričali o timbru, o tempima, dinamici.

Uz to, na programu su još dva majstora ruske simfonijske glazbe: Petar Iljič Čajkovski s romantičnom i ekspresivnom uvertirom fantazijom Romeo i Julija, te Dmitrij Šostakovič s dramatičnom „lirsko-herojskom simfonijom“ koja počiva na najboljim tradicijama europske simfonijske glazbe, prije svega Beethovena i Čajkovskog – 5. simfonijom, op. 47.

Ako izuzmemo Pigovata čija se prekrasna skladba rodila iz sna, i Čajkovski i Šostakovič imali su lude životne okolnosti. Obojica su se susreli sam smrću izbliza. Šostakovič je kako znamo imao problema s režimom, o čemu govori njegova glazba, a Čajkovskijev je život bio rastrgan brojnim faktorima. To su dva različita svijeta, različita zvuka, no u konačnici riječ je o ljubavi, o ljubavi prema životu. Ljubav sve spašava, ljepota ljubavi je u temelju svega – kada ima ljubavi, ima svjetla, a kada ima svjetla, nema tame; ima istine, sigurnosti, gledanja u oči i izgovaranja istine bez straha. Glavni problem života umjetnika koji pričaju glazbom je strah. Jedina stvar koja ukida strah je ljubav. Kada slušamo ta velika ostvarenja Čajkovskog i Šostakoviča, osjećamo strah koji se bori za opstanak ljubavi. Kod Čajkovskog je riječ o ljubavi dvoje mladih; moja ideja ovoga djela je povezana s vizijom doista mlade ljubavi, nevine i nefizičke, sve do finala kada se ujedinjuju u drugoj dimenziji. Šostakovič s druge strane ima duboko produhovljenu koncepciju. Riječ je o evoluciji čovjeka koji nastavlja izlagati sve dublje elemente unutar sebe. Stigavši do posljednjeg Allegra u finalu, stižemo do svojevrsne apoteoze – to je svojevrsna radost, ali i patnja zbog onoga što se događa. To je kulminacija simfonije, to je visoko produhovljena simfonija.

Programska knjižica




Program koji su premijerno izveli u Zagrebu, u Majstorskom  ciklusu, Simfoničari će ponoviti u Veroni, 10. listopada, zatvarajući prestižni festival Settembre dell'Accademia u tamošnjem Teatro filarmonico.


Snimku zagrebačkog koncerta možete poslušati u četvrtak, 10. listopada u 20 sati na Trećem programu Hrvatskoga radija, te na http://radio.hrt.hr/slusaonica do srijede, 16. listopada.