Enrico Dindo u dvostrukoj ulozi solista i dirigenta u Majstorskom ciklusu

Četvrtak, 27. veljače u 19.30
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Simfonijski orkestar HRT-a
Enrico Dindo, violončelo/dirigent

Program:
Berislav Šipuš: In the Morning You Always Come Back, adagio za gudače
Joseph Haydn: Koncert za violončelo i orkestar u C-duru, Hob. VIIb: 1 
Johannes Brahms: 1. simfonija u c-molu, op. 68

Slavni talijanski violončelist Enrico Dindo gostovao je u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, predstavivši se kao dirigent i kao solist. Nekadašnji učenik Antonia Janigra čije je umijeće slavni Mstislav Rostropovič ocijenio izuzetnim i potpunim, s „izvanredno tečnim zvukom i divnim talijanskim glasom“ takvo je ozračje prenio i na članove Simfonijskog orkestra HRT-a u programu posvećenom glazbi Berislava Šipuša, Josepha Haydna i Johannesa Brahmsa.

Koncert je otvorio Adagio za gudače - In the Morning You Always Come Back za koji se Berislav Šipuš nadahnuo stihovima talijanskog pjesnika Cesarea Pavesea. „Stihovi poput 'i bit ćeš sama pored jezera' ili kao na primjer naslov Adagia 'U jutro se uvijek vraćaš', samo su naznake koje slijede u stihovima i koje su za mene istog trenutka bile zvuk,“ rekao je skladatelj o djelu nastalom 1997. i praizvedenom na Glazbenoj tribini u Opatiji. Najnovija izvedba, gudača Simfonijskog orkestra HRT-a pod vodstvom Enrica Dinda, na najbolji je način izrazila sanjarsku meditativnost skladateljevih zamisli.

Svakako središnja točka programa bio je Koncert za violončelo i orkestar u C-duru, Hob. VIIb: 1 Josepha Haydna u kojem je Enrico Dindo preuzeo ulogu solista, pokazavši se u punom sjaju vrsnog violončelista i tumača zahtjeva koje solistička dionica postavlja pred njega. Dugotrajan pljesak i oduševljenje publike izmamili su i dodatak: Allemande iz Bachove Šeste suite za solo violončelo.



Drugi dio koncerta ispunila je Prva simfonija u c-molu, op. 68 Johannesa Brahmsa, koja je nakon praizvedbe priznata kao najvažnije djelo svoje vrste nakon Schumannovih simfonija. S podosta inventivnosti i originalnosti Brahms je usvojio model Beethovenove Pete simfonije, a od Devete je preuzeo završnu temu finala koja podsjeća na temu Ode radosti. Zbog svega toga suvremenici su djelo prozvali Beethovenovom Desetom, a njezinu monumentalnost dostojno je dočarala izvedba Simfonijskog orkestra HRT-a pod vodstvom Enrica Dinda.