Dvadeset godina prva flautistica Simfonijskog orkestra HRT-a - razgovor s Tamarom Cohom Mandić

Flautistica „plemenitog zvuka“ i „visoke razine muzikalnosti i virtuoziteta", kako ističu hrvatski glazbeni kritičari, Tamara Coha Mandić već dvadeset godina djeluje kao prva flautistica Simfonijskog orkestra HRT-a usporedno gradeći karijeru i kao solistica i kao komorna glazbenica. Ta obljetnica svakako je dobar povod za slavljenički nastup u četvrtak, 29. svibnja u Majstorskom ciklusu uz kolege Simfoničare kada će, kao solistica, izvesti njoj posvećen Koncert za flautu i orkestar Mladena Tarbuka. Ujedno je to dobar povod i za razgovor s umjetnicom koja je na mjesto prve flautistice Simfonijskog orkestra HRT-a stupila odmah poslije diplome na Akademiji za glasbo u Ljubljani 1994:

„Zapravo već na četvrtoj godini studija sam honorarno počela raditi, a odmah nakon diplome sam se zaposlila u Simfonijskom orkestru HRT-a. Kako sam studirala u Ljubljani, tadašnji direktor Glazbene proizvodnje stupio je u kontakt s mojim profesorom i tako je došlo do suradnje sa Simfonijskim orkestrom, što je preraslo u moje stalno radno mjesto.“

Mjesto prve flaute u orkestru podrazumijeva osobit angažman, a time i veću odgovornost, što je svakako bio izazov za mladu, tek diplomiranu flautisticu:

„Dionica prve solo flaute je vrlo zahtjevna, kao i solo klarinet, oboa i fagot, i osim što izvodi svoju štimu, trebala bi uskladiti i ostale članove svoje dionice, a to su druga flauta, piccolo, a povremeno smo i sve četiri. Zapravo se najviše orijentiramo na zajedničko muziciranje, a solistički angažmani unutar orkestra su normalni za prve puhače ili vođe dionica. Bila je to velika odgovornost; ja nisam svirala u orkestrima do tada, samo u akademskom, što je velika razlika. Rade se duži programi; tada smo išli na prvu turneju po Italiji s maestrom Barezom gdje sam svirala Šeherezadu Rimski-Korsakova, pa Beethovenovu Šestu simfoniju – silan program kojeg se više ne sjećam dobro. Znam da sam čak pet skladbi svirala prima vista, skoro bez probe, jer oni su to već imali u programu, kao npr. Beethovenovu Šestu. Maestro je puno radio Šeherezadu, a ja nisam ni znala da bi za to trebalo imati puno proba. To je možda i mladenački bezobrazluk i neznanje; ne znate što trebate očekivati. U principu, bez velikih priprema sam imala jedno vatreno krštenje. U početku mi je naravno trebalo više pripreme, jer su to bile nove stvari i nemate toliko iskustva, a poslije neke stvari nadoknađujete iskustvom.“

„Vatreno krštenje“ preraslo je respektabilnu karijeru u kojoj bilježi suradnje s nizom dirigenata, ne samo orkestralne već i solističke nastupe, te dakako dugogodišnje druženje s  kolegama iz orkestra. Kako danas gleda na vrijeme koje je provela uz njih:

„Mi jako dobro svi surađujemo u orkestru i vrlo često se dogovaramo, i trebamo se dogovarati. Imamo izvrsne puhače, ako već govorim o ljudima oko sebe, s kojima jako rado surađujem. Ja zapravo sad ni ne osjećam da sam puno starija. To je interesantno – mladi dolaze, a mi koji smo tu već godinama, kao da smo zaboravili da smo tu već toliko dugo. Jako dobro se slažemo s mlađim kolegama i imamo puno zajedničkih interesa i zapravo mi je jako čudno kad mi govore 'vi', jer sebe ne doživljavam kao da sam tu već dvadeset godina. Doista to jako brzo prođe i nekako mi glazbenici stalno vježbamo, kao da smo još uvijek na akademiji. Mene mama pita „Kad ćeš ti prestat vježbat, zar nisi već sve navježbala?“ Brzo vrijeme prolazi…“

Posebno zapažena u praizvedbi njoj posvećenog Koncerta za flautu i orkestar Mladena Tarbuka uz Simfonijski orkestar HRT-a u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u sezoni 2000./2001., bilježi i druge solističke nastupe te suradnje, no razlike u nastupima uz matični orkestar i druge ansamble svakako postoje:

„Što se tiče rada u drugim orkestrima, radila sam i uz Zagrebačku filharmoniju i s nekim drugim orkestrima, surađivala sam i sa Zagrebačkim solistima, no toga se sada sve više klonim jer nemam više toliko vremena raditi s drugim sastavima i više se orijentiram na rad u mom matičnom orkestru. Pri solističkim nastupima se u principu orijentiram na dirigenta i svejedno mi je s kim sviram. Ali svirati pred svojim orkestrom je uvijek veća odgovornost i veće uzbuđenje, jer sviram sa svojim kolegama koje izuzetno poštujem i cijenim i uvijek je tada teže predstaviti jedan koncert. No, osjećam njihovu podršku i utoliko je i dobra atmosfera.“

Tako će zasigurno biti i u četvrtak, 29. svibnja pri izvedbi Koncerta za flautu i orkestar Mladena Tarbuka, djela koje je maestro u sezoni 2000./2001., tada kao prvi dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, posvetio upravo Tamari Cohi Mandić:

„Koncert je nastao na moj prijedlog; svidjelo mi se što maestro Tarbuk radi kao skladatelj. Naša je suradnja počela u orkestru kada je on bio dirigent, pa je došlo do ideje za takav koncert. Doista, taj je koncert jedna kruna flautističkog repertoara i voljela bih da ode u svijet. Nadam se da će ga i drugi flautisti izvoditi jer doista vrijedi. Koncert je i snimljen odmah nakon praizvedbe. Izašao je na Tarbukovom autorskom CD-u, u izdanju Cantusa, i na mom CD-u na kojem  sam uz taj izvela i Koncert za flautu i gudače Rudolfa Matza čija je partitura godinama stajala u Muzeju grada Zagreba gdje je on ostavio dosta svoje ostavštine jer nije imao nasljednika, tako da je nažalost pitanje koliko još toga ima što je on napisao, a što leži u muzeju. Drago mi je da sam to izvukla.“

Praizvedbu Koncerta za flautu i orkestar Mladena Tarbuka, Tamara Coha Mandić pripremala je pod vodstvom samog autora, što je dakako dobrodošla okolnost, a za ovaj se nastup priprema uz gosta, njemačkog dirigenta Andréa de Riddera:

„S maestrom Tarbukom sam osjetila veliku sigurnost, vodio me kroz cijeli Koncert i nisam trebala brinuti ni o čemu nego o svojoj svirci. Koncert se od tada nije nažalost  izvodio, jer je potreban veliki sastav. To je izuzetno težak koncert i potreban je dobro uvježbani orkestar da bi se moglo pratiti, a takvih je orkestara u Hrvatskoj malo. Maestro Tarbuk je dosta kasno počeo pisati djelo, tako da sam ja prve note dobila tek mjesec dana prije koncerta i to najteži, treći stavak. Bila je to drugačija priprema, brzinska, i bila sam mlađa. Sad je to malo zreliji i možda odgovorniji pristup, no nikada nije lako.

Koncert je zamišljen na način da je flauta ptica koja putuje iz mjesta u mjesto; svaki stavak ima svoje ime i to na četiri različita  jezika. Ona putuje svijetom i traži svoj nastan. Koncert je pisan izuzetno virtuozno, vrlo je zahtjevan; prije tri mjeseca sam u Rijeci izvela Koncert Jacquesa Iberta i moram priznati da je ovaj Tarbukov puno zahtjevniji, osobito treći stavak koji je i u fizičkom smislu težak. Potrebna je dobra kondicija jer se svira deset minuta bez pauze i prelazim u kadencu koja traje šest minuta bez pauze. Vrlo su visoke pasaže i, eto, ja bih željela dočarati jednu pticu koja će ipak doći kući nakon svih tih putovanja.“