Ivana Bilić i Svet Stojanov - razgovor uoči nastupa u Majstorskom ciklusu

U posljednjem ovosezonskom Majstorskom ciklusu, kao solisti, udružili su se vrsni udaraljkaši, naša udaraljkašica, virtuoz marimbe, prva timpanistica Simfonijskog orkestra HRT-a i profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu - Ivana Bilić, i bugarski udaraljkaš koji s jednakim uspjehom gradi karijeru koncertnog udaraljkaša i sveučilišnog pedagoga, i u SAD-u i u Europi – Svet Stojanov. Prvi put u Hrvatskoj izveli su Koncert za udaraljkaški duo i orkestar naslovljen Spices, Perfumes, Toxins! izraelskog skladatelja Avnera Dormana. Djelo su praizveli proslavljeni PercaDu uz Izraelsku filharmoniju pod ravnanjem Zubina Mehte 2006. godine.

Svet Stojanov već je gostovao u Hrvatskoj, i to zahvaljujući Ivani Bilić, a ovo mu je prvi nastup u Majstorskom ciklusu uz Simfonijski orkestar HRT-a. Udaraljke je počeo učiti u svojoj domovini, Bugarskoj, te nastavio u SAD-u na Peabody Institutu i Yale School of Music u razredu poznatoga glazbenog virtuoza Roberta van Sicea. Istovremeno je počeo i sve više koncertirati, odlaziti na natjecanja (pobjednik je prestižnog Concert Artists Guild International Competition 2003.), a dobio je i vlastiti menadžment. Suradnje s Pierrom Boulezom, Čikaškim simfonijskim orkestrom, te nastupi u Carnegie Hallu samo su neki od njegovih uspjeha. Tražen je i u Europi, no baza mi je u SAD-u; na tamošnjem Sveučilištu u Miamiju djeluje i kao pedagog, pročelnik je udaraljkaškog odsjeka.

Ivanu Bilić i Sveta Stojanova veže višegodišnja suradnja i prijateljstvo; kako sami kažu, odmah su 'kliknuli', upoznavši se u Wisconsinu gdje je Ivana stigla kako bi zajedno radili na izvedbi Koncerta za marimbu (Koncert za Ivanu), njezina oca Igora Kuljerića u transkripciji za dvoje udaraljki, marimbu i klavir. Od tada su u kontaktu, te su više puta i nastupali zajedno; među posljednjim suradnjama bila je ona 2011. na Ivana Bilic Marimba Week kojeg Ivana vodi u sklopu Samoborske jeseni. „Vrlo je profesionalna u onome što radi, voli to, posvećena je kvaliteti što je jako važno, odmah sam vidio da je jako iskrena osoba, što mi je također važno. Kliknuli smo odmah. Zbilja se dobro slažemo i povezani smo dok sviramo tako da je i to iskustvo na višoj razini, vjerojatno i za publiku“, kaže Svet Stojanov o svojoj kolegici.

Koliko se dobro slažu vidljivo je i iz njihova međusobnog nadopunjavanja tijekom razgovora o predstojećem koncertu i pripremama, te želji da publici predstave ono što rade:

Svet: „Sviranje udaraljki je dosta različit tip izvođenja od sviranja drugih instrumenata, jer ako nekome kažete da imate udaraljkaški koncert ne znaju što mogu očekivati. Ako nekoga pitate što svira i on vam kaže 'udaraljke', nemate pojma što zapravo svira. Zbog toga je to doista posebna umjetnička forma, dosta je intrigantna, no dosta je i konkurentna. Ne znam znate li koliko na svijetu ima udaraljkaša? Baš sam se šalio s Ivanom da, upravo zato što oboje imamo insajderski pogled na obrazovanje, čini nam se da ima jednako udaraljkaša na sveučilištima kao i klavirista. Ljudi to ne znaju. To je i vrlo zahtjevno tržište bez obzira gdje ste, no osjećam da ljudi koji razviju visoku kvalitetu izvedbe, i sviraju glazbu iz pravih razloga, uvijek nađu način da to podijele s ljudima.  Ja primjerice, zbilja volim europsku publiku, to je vrlo strastvena publika koja je srasla s glazbom i gotovo ima potrebu za njom, te je uvijek zadovoljstvo doći tu i svirati.

Ivana: „Za mene je to zanimljivo, jer američka publika katkad može biti vrlo svježa, u reakcijama na sve što se događa, a europska katkad zna biti prekonzervativna, čini se da imaju previše kulture i svega, i da im ne treba još nešto. Katkad kažemo kako Amerikanci ne znaju ništa, ali s druge strane mogu biti otvoreniji. U SAD-u se puno stvari događa zahvaljujući potporama; imaju koncertne sezone zahvaljujući subvencijama, ako bi se samo oslanjali na novac od prodanih ulaznica, to se ne bi događalo. Ono što je sjajno je da je Svet dosta povezan sa skladateljima kao i ja ovdje, posvećen je naručivanju djela, različitim projektima, sviranju s različitim ljudima i instrumentima, u različitim glazbenim stilovima. Doista je aktivan kao glazbenik-izvođač. Također i podučava, no u nastupima je još aktivniji što je za udaraljkaša zadivljujuće, budući da je, kako je rekao, to pomalo izolirano područje. Sjajno je što uspijeva djelovati u svojoj okolini, svojemu gradu kako bi stvorio prilike za koncerte, kao što je i ova - ovo je divna prigoda – imati udaraljkaški koncert u koncertnom ciklusu…“

Svet: „…koji dolaze čuti normalni ljudi, jer obično udaraljkaši slušaju udaraljkaše. Ima krugova u kojima umjetnici nadahnjuju umjetnike, jer katkad moramo učiti jedni od drugih, tako da puno puta budete u situaciji da vas sluša dosta drugih umjetnika. No vrlo je važno da ono što radimo dijelimo i s ljudima koji se ne bave time svakoga dana. Na taj način se stvara promjena. Ako podijelite ono što radite, i ljudi pri odlasku s koncerta zvižde, pjevuše ono što su malo prije čuli, to je to, to znači da smo im dali energiju i promijenili njihov život na neki način. Udaraljke su po tome posebne, vrlo su fizičke, imaju toliko izravnosti, one su i prvi instrument koji je stvoren, tako da se ljudi s njima povezuju na najprirodniji način. Svatko može uzeti nešto i udarati ritam. Ljudi su puno otvoreniji za takvo iskustvo.



Prilično je ironično; udaraljke su bile zapravo prvi instrument koji se pojavio, no nekako je to posljednja grupa instrumenata koja se razvila u usporedbi s nekim drugim sekcijama u orkestru, i tehnički i muzički u smislu repertoara. To se strašno ubrzalo početkom 20. stoljeća, i odjednom, ne samo svirači već i skladatelji, su shvatili da je to prilično intrigantno. I zbog toga su udaraljkaši sjajni suradnici; kad naručujemo neka djela, radimo zajedno. Čini mi se da je i skladateljima stalo da rade s udaraljkašima. U posljednjih 20-30 godina, dogodila se eksplozija skladbi pisanih za udaraljke. No, Ivana ima pravo, jedan od naših zadataka sada  je pronaći koncerte i repertoar koji je jednako dobro pisan kao Rahmanjinovljevi klavirski koncerti ili glazba Bacha. Govorim o jednakim vrijednostima i jednakoj dubini.“

Ivana: „Mislim da ovaj Koncert stremi tome, ima dubine, ima slojeva, nije samo jedna dimenzija, stalno otkrivamo nešto novo. Što se tiče ovog Koncerta u koncertnom ciklusu, zanimljivo je da ljudi ne znaju ni skladbu ni autora, pitanje je što očekuju? Bilo bi to zanimljivo znati. Skladba je imala slavan početak – praizveli su je Izraelska filharmonija i Zubin Mehta. Bilo je dosta strke u medijima oko toga i taj duo koji je svirao na praizvebi – PercaDu - priređivao je tada koncerte u najvećim dvoranama svijeta, bila je to velika stvar. Ovaj Koncert, pisan za duo, ima umjetničku dimenziju, dobro je napisan, skladatelj je dobar, ima originalnost i povezan je s korijenima, s Izraelom, pa je i vrlo izraelski. Istovremeno je jako zanimljiv za publiku, drugačiji je ali i privlačan. Sadrži dosta izazova, dobar je za predstavljanje udaraljki redovnoj koncertnoj publici.“

Svet: „Ono što je osobito ispunjavajuće i za izvođača i za skladatelja je što ima melodije. Nedavno sam razgovarao s grupom djece koja su mi rekla da žele svirati udaraljke i pitali su me za savjet. Rekao sam im da najprije nauče svirati melodiju. Ljudi to često ne povezuju s udaraljkama, već s glasom, gudačkim i puhačkim instrumentima, no činjenica je da upravo ovaj Koncert ima dosta melodija, a dobro je i što Izrael nije tako daleko. Bliske su tradiciji istočne Europe, pomalo orijentalne, egzotične, no još uvijek prepoznatljive. Istovremeno, Koncert predstavlja potpuno iskustvo, sviraju se melodije, ali se i bubnja. Strukturiran je kao pravi koncert, ima teme, sve… U modernim koncertima skladatelji pokušavaju formu redefinirati u nešto novo, no iako je ovo nova skladba, tradicionalna je u svojoj formi.“

Ivana: „Što se tiče instrumenata - sve ćemo ih svirati. Ljudi sve više prepoznaju vibrafon i marimbu, danas su ti instrumenti najistaknutiji. Naravno, bit će bubnjanja, ali  ima i boja; da samo spomenem neke instrumente koje ćemo svirati – vibrafon, marimbu, glockenspiel, bubnjeve i činele…“

Svet: „U prvom stavku su dvije marimbe, postavljene u obliku slova V, tako da okružuju dirigenta, uz nekoliko bubnjeva koje sviramo u isto vrijeme, neki su i egzotični za koje je skladatelj rekao da je važno da su tamo da bi se dobio zvuk koji dočarava zvuk Izraela i Srednjeg istoka. U drugome stavku, tome se pridružuje vibrafon, jer kod njega možete kontrolirati duljinu tona; stavak je spor pa možda možemo tu dodati drugačija trajanja, različite boje. U trećem stavku selimo se za dvije druge postave; nešto poput seta bubnjeva no ne sjedite već stojite za bubnjevima.“

Ivana: „Ima dosta zrcaljenja i odjeka u sviranju, poput zrcalne slike i što se reflektira i u strukturi glazbe. Zanimljivo je da postava odražava tradicionalnu postavu udaraljki – dvije marimbe ili marimba i vibrafon - koja se već uobičajila i za koju skladatelji često pišu, kao što pišu primjerice za gudački kvartet ili klavirski trio. Za nas udaraljkaše to je kombinacija zvuka, boja, koju već poznajemo.“

Svet: „Ako ljudi vole bubnjeve i sviranje na njima, bit će zadovoljni. Ima dosta sola, skladba je vrlo atraktivna. Ako vole melodiju i suptilno sviranje, ima i toga. Koncert sadrži punu paletu  ne samo instrumenata već i glazbe. Imate sve – od melodične i egzotične glazbe preko živopisnog i brzog tijeka, do nečega što je uzbudljivo, puno pokreta i ritma, tako skladba i završava. To je potpuno iskustvo; ako je netko znatiželjan o udaraljkama, ovo će vjerojatno biti jedno od najpotpunijih iskustava koje može imati.“

Ivana: „Orkestar rabi punu snagu, nije samo pratnja. Katkad je orkestracija jako tanka i prozračna, no na puno mjesta kada sviramo u punoj postavi i orkestar je jednako popunjen, što je također fini spoj.“