Koncert u sjećanje na Miljenka Prohasku

Srijeda, 2. srpnja u 21.00
Ljetna pozornica Bundek

Jazz orkestar HRT-a
Saša Nestorović, dirigent

Jazz orkestar Oružanih snaga RH
Davor Dropuljić, dirigent
Miroslav Vukovojac Dugan, dirigent

Gosti:
Zdenka Kovačiček
Gabi Novak
Radojka Šverko
Simply Brass

Miljenko Prohaska, jedan od najvećih hrvatskih glazbenika, skladatelj, dirigent, aranžer i kontrabasist, napustio nas je 29. svibnja ove godine u 89. godini života. Tijekom glazbene karijere koja se protezala sedam desetljeća ostavio je u hrvatskoj glazbi neizbrisiv trag. Širina glazbenih područja na kojima je ne samo uspješno djelovao, već i ostvario vrhunska djela pojedinih žanrova, čine ga jedinstvenom osobnošću hrvatske glazbe. Njegov ogroman glazbeni opus koji se proteže od područja jazza preko zabavnih melodija, velikog broja glazbeno-scenskih djela, filmskih partitura, djela za puhačke, jazz, revijske i tamburaške orkestre, pa sve do skladbi komorne glazbe, ostat će kao trajna vrijednost hrvatske glazbene baštine, a izazov svima koji će ih idućih godina i desetljeća nastojati evidentirati i sistematizirati. Kao školovani glazbenik iznimnog zanatskog umijeća, Prohaska kao posebno poglavlje ostavlja za sobom i enorman broj obrada, aranžmana i orkestracija od kojih neke u svjetskim razmjerima predstavljaju vrhunska ostvarenja svog žanra. Njegove orkestralne partiture, obično oživotvorene i snimljene pod njegovim dirigentskim vodstvom, u društveno i kulturno osjetljivim vremenima su hrvatskoj zabavnoj i jazz glazbi dale dignitet koji joj je otvorio vrata kako koncertnih prostora, tako i radijskih programa i opće društvene prihvatljivosti.

Najveće poglavlje njegovog profesionalnog puta pripada Plesnom orkestru radio Zagreba (kasnije Big Band HRT-a, danas Jazz orkestar HRT-a), kojeg je vodio od 1957. do 1989. godine što ga čini i najdugovječnijim dirigentom toga sastava. U tom periodu doveo ga je na svjetske top liste (Down Beat, Jazz Forum) i na brojna gostovanja po bivšoj državi i po inozemstvu. Udruživši se, Jazz orkestar HRT-a pod vodstvom Saše Nestorovića i Jazz orkestar Oružanih snaga RH pod vodstvom Davora Dropuljića i Miroslava Vukovojca Dugana, podsjetit će nas na opus i djelovanje Miljenka Prohaske izvođenjem njegovih originalnih skladbi i aranžmana. Pridružit će im se i tri dive naše glazbene scene – Zdenka Kovačiček koja će otpjevati Zbog jedne davne melodije, Radojka Šverko koja će izvesti Ave Mariu iz rock opere Gubec Beg, te Gabi Novak u čijoj ćemo interpretaciji čuti glasovitu Prohaskinu Intimu, jedinu hrvatsku jazz skladbu koja je uvrštena među svjetske jazz standarde i koju su izvodili i snimali brojni ugledni glazbenici.

Kvintet Simply Brass, u sastavu Tomica Rukljić i Rudolf Homen, trube, Hrvoje Pintarić, rog, Alan Bošnjak, trombon i Joe Kaplowitz, tuba, izvest će pak Koncert za Simply Brass, djelo koje je Miljenko Prohaska napisao upravo za taj sastav i Jazz orkestar HRT-a. U tom je sastavu i praizvedeno 2013. godine u Studiju Bajsić.


Ulaz slobodan.


* * *

U jednom od intervjua Davoru Hrvoju maestro Prohaska prisjetio se svojega rada s Jazz orkestrom HRT-a:

„Još za vrijeme NDH je na Hrvatskom krugovalu djelovao orkestar. Pred rat je u Hrvatskoj bilo puno orkestara: Bingo Boysi, Kolibri, Devilsi, Revelersi, međutim ovi radiostanični orkestri... prvi od njih je osnovan na krugovalu 1943. na 1944. godinu. On je bio skoro kao današnji Big Band jer je imao tri trube, tri trombona, četiri saksofona i ritam sekciju. Vodili su ga trubač Čarli Pavlić, Branko Milin sa svojim bratom koji je svirao tenor-saksofon, zatim Marijan Marjanović. Ponekad su dodavali gudače pa je imao funkciju revijskog orkestra. Današnji orkestar je po nekim poznatim podacima osnovan u sezoni 1946. na 1947. Tada su postojali mali sastavi i big bandovi, no trend je bio da se i u Zagrebu utemelji veliki profesionalni orkestar. Zlatko Černjul je 1947. utemeljio Plesni orkestar RTZ, vodio ga je, a ja sam svirao kontrabas. Od tada je Orkestar kontinuirano djelovao. Zbog političkih i raznoraznih drugih momenata Orkestar je dva puta otpuštan s Radio stanice, međutim uvijek se vraćao, pogotovo od onog razdoblja kada je ta vrsta glazbe - zabavna i jazz glazba - doživjela legalizaciju i afirmaciju. I ja sam dva puta odlazio - radio sam s orkestrom Gorana Kovačića i drugim orkestrima - a na Radio stanicu sam se vratio 1954. godine, kada je Zlatko Černjul otišao iz Zagreba. Tada smo Orkestar po pola vodili pokojni Milivoj Körbler i ja. Poslije smo nekoliko mjeseci to radili Nikica Kalogjera i ja, sve do 1955. Od 1955. sam preuzeo Orkestar i vodio ga do mirovine, s jednim malim kraćim prekidom radi dosluženja vojnog roka 1956. na 1957., kad je Orkestar vodio Miroslav Fritz Killer.

Značajno razdoblje za nas su bile šezdesete godine kada je utemeljen prvi jazz festival na Bledu koji je vrlo značajan, ne samo zato što je bio međunarodnog karaktera, već i zato što je povezivao jazz istoka i zapada. Prvi put su glazbenici iz istočnih zemalja, iza ”zida”, počeli dolaziti baš preko Bledskog jazz festivala. I prije smo imali gostovanja glazbenika iz zapadnih zemalja, posebice iz SAD-a, no tada su počeli dolaziti glazbenici iz Češke, Rumunjske, Poljske, Mađarske, s kojima smo počeli surađivati. Šezdesete i šezdeset prve počeli smo s onim što me je godinama 'mučilo', da sami stvaramo i pišemo svoju glazbu. Bilo je takvih pokušaja i prije, međutim, pokret koji je podržavao vlastitu repertoarnu politiku počeo je tada. Do tada smo samo imitirali američku glazbu, smatrali smo da je to to, no vidjeli smo da naši ljudi imaju daleko više snage i mogućnosti da puno više toga pruže, naprave, ne samo da budu dobri reproduktivci, nego da sami stvaraju.

U nekoliko prvih godina uglavnom sam radio kompletan program, a kasnije se, naravno iz tog Orkestra koji je iz Plesnog prešao u Big band, rodio niz skladatelja i aranžera koji su počeli obogaćivati repertoar. Svi ti orkestri koje poznamo: Ellington, Basie, Stan Kenton... da ne nabrajam sve, svi su imali specifičan zvuk i stil. Glazba se mijenja, ima svoje trendove, ide prema današnjim, drukčijim poimanjima, međutim neki orkestri koje dobro znamo - Duke Ellington ima uvijek svoj specifičan zvuk, svoj repertoar. U bivšoj Jugoslaviji je bilo šest velikih orkestara koji su dolazili na Bled i u Ljubljanu, a kasnije smo imali čuvene susrete u Radencima gdje je bilo i zabavne glazbe i jazza. Kasnije je postalo normalno da svi orkestri izvode svoju glazbu, a naš Big Band je na temelju toga došao na svjetske rang liste. To je bilo zato što je svirao drukčije, unosio je tu i tamo elemente folklora ili nešto što je specifično naše. Na taj smo način postali zanimljivi i za Europu i za svijet. Značajno je razdoblje bilo od tada nadalje. Dosegli smo tu razinu da više nismo bili samo puki promatrači, da sjedimo u prvom redu i gledamo i slušamo soliste, nego su ti solisti počeli svirati s nama, počeli su izvoditi našu glazbu, što je bitno. Bio je to ravnopravan odnos i to je njima postalo normalno. Treba se vratiti tome i zato mi je drago da ponovno imamo vrhunski orkestar koji ima sve šanse, sve uvjete, da to sada obnovi i da s time krene van. Treba se boriti za reafirmaciju, treba se boriti da se taj orkestar, taj izvrsni Jazz orkestar kakav je sada, plasira, da mu se omoguće gostovanja u Hrvatskoj, ali i da ide van. Također da se izmjenjuju glazbenici, solisti, da dolaze iz inozemstva. Treba mu pružiti potporu da se prezentira kao što se prezentiraju drugi ansambli ili sportaši. Mi možemo i na polju jazza otići u Europu i svijet."

(Iz knjižice u povodu 65 obljetnice djelovanja Jazz orkestra HRT-a)