U povodu rođendanskog koncerta maestra Pavla Dešpalja

U svojoj dugogodišnjoj i plodnoj karijeri maestro Pavle Dešpalj u tri je navrata bio šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a: od 1962. do 1967. (tada Simfonijskog orkestra RTZ-a), zatim od 1989. do 1992., te od 2011. do 2012. godine. Sada je počasni šef-dirigent Simfoničara. Stoga će s njima, te sa saksofonistom Gordanom Tudorom i članovima Hrvatskog društva kornista službeno proslaviti svoj 80. rođendan i tako otvorili novu sezonu Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a u srijedu, 24. rujna. Tim povodom s njim je razgovarala urednica radijskih prijenosa koncerata u Majstorskom ciklusu, Gordana Krpan. Dio razgovora donosimo u nastavku, a ostatak, zajedno sa snimkom koncerta, možete poslušati u četvrtak, 25. rujna od 19.30 na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Maestro Dešpalj, sretan Vam rođendan! Ovaj put ovo zapravo nije naš poklon Vama nego Vaš poklon nama i svoj publici. Posebno mi je drago što pola koncerta pripada Vama.
Hvala lijepa na dobrim željama. Rođendan je prošao, ali još je godina u kojoj sam rođen, tako da me jako veseli da imam prilike raditi s vašim orkestrom koji je bio dugo godina i moj. Veselim se jednako i darovati i primiti dar.

Pola koncerta pripada Vašim djelima; nemamo to često prilike čuti; vrlo ste samozatajan skladatelj. Kako ste odabrali djela?
Odlučio sam tako jer mi nije bilo dozvoljeno da opet napravim večer Stjepana Šuleka… S obzirom da smo već proslavili Šuleka, rukovoditeljica RJ Glazba HRT-a gđa Ivana Kocelj sugerirala mi je da popratim svoj skladateljski opus, što sam i učinio, a to ćemo začiniti ljepotom Šeste simfonije Čajkovskog.

Kada ste studirali, zapravo ste studirali kompoziciju. Nakon završetka studija ste se javnosti predstavili na najbolji mogući način - uspješnim skladbama koje su i izvođene i snimane. No, nekako je skladateljsvo palo u sjenu Vaše dirigentske karijere. Kako se to dogodilo, je li to bila Vaša svjesna odluka, ili vas je jednostavno život tako odveo?
Ja se bavim dirigiranjem zapravo od svoje pete godine, a na Akademiji sam, kao obavezan predmet dvije godine imao dirigiranje, iako mi je glavni predmet bila kompozicija. Uz to sam još studirao i klavir, završio srednju školu na violini što mi je pomoglo da se uzdržavam za vrijeme studija, jer sam svirao u Filharmoniji. Nije bilo vremena za previše komponiranja niti za vrijeme studija, jer sam imao svoj profesionalni debi imao dvije godine prije diplome na večeri baleta u HNK Zagreb. A napravo sam i dosta snimki. Tek dvije godine nakon diplome postao sam šef dirigent ondašnjeg RTZ, danas HRT Simfonijskog orkestra. Odlučio sam se za to jer je u ono doba glazba krenula putovima koji meni nisu odgovarali. Kao profesionalni dirigent dirigiram puno toga iz toga razdoblja i nekako se sve više privikavam na to, no u ono doba mi je bilo nezamislivo promijeniti svoj koncept, jer mi se već i činilo da sam bio dosta buntovan i moderan, ako hoćete taj izraz, u odnosu na profesora Šuleka što će se vidjeti iz mojih Varijacija za orkestar. Program je koncipiran tako da ima i jedno djelo sa studija; to su te Varijacije, i prvo djelo nakon studija, te zadnje djelo nakon studija. Dirigiranjem se bavim jer je to pitanje egzistencije; kompozitorima je jako teško, oni moraju naći neki paralelni posao, rijetko tko živi samo od kompozicije. I naši najbolji skladatelji su bili profesori i sl., pa sam mislio, zašto ne bih bio dirigent, to mi je ipak draže od profesure.

Ali bili ste u jednom razdoblju i profesor, no niste se odlučili dalje baviti pedagoškim radom?
Zapravo, otišao sam u penziju nešto ranije, jer sam dobio posao u Tokiju gdje sam bio tri godine, nakon toga zvali su me da nastavim s profesurom no nisam bio za to raspoložen. U ono malo vremena što sam imao napisao sam još nekoliko kompozicija i dalje sam se bavio dirigiranjem do danas.

Kompoziciji ste se vratili tih 2000-ih godina i tada je nastalo još nekoliko vrijednih djela koja su i izvođena i snimljena, primjerice Koncert za violončelo i orkestar. Kako danas na to gledate, hoćete li se opet vratiti komponiranju?
Više nemam pravih planova da se vratim ičemu nego ću raditi sve što mi Bog dozvoli, koliko mi preostaje života.

Vaše skladbe izvođene su u doba nastanka; prilično rijetko, ali izvode se i danas. Koncert za alt saksofon i orkestar bio je i snimljen, izvodili su ga i neki najugledniji hrvatski saksofonisti. No ovaj put ste izvedbu povjerili mladom solistu. Kako je do toga došlo?
Ja sam bio osnovao Splitski komorni orkestar i kad smo se spremali proslaviti desetu godišnjicu orkestar je ukinut iz raznoraznih razloga. Već je bio gotov i program i na tom programu su bili naši skladatelji rođeni sa zadnjom brojkom četiri u godini: Šulek, Maček, moj kolega Zaninović i ja. Htio sam i Kelemena uvrstiti no njegovo djelo koje smo željeli izvesti bilo je toliko skupo da to nismo mogli niti planirati. Dogodilo se da se to raspalo, a solist je morao biti Gordan Tudor  jer je on naš najbolji dalmatinski i splitski, ali i jedan od najboljih hrvatskih, saksofonista, tako da sam oduvijek imao osjećaj da mu dugujem nešto. Konačno se dogodilo da mu pružim priliku u Zadru i on je to objeručke prihvatio, a gđa Ivana Kocelj ga je predložila u ovom mojem jubilarnom programu. Tako da je zajednička želja bila da to zajedno napravimo i snimimo.

Vaša Parada za rogove i orkestar je zapravo nastala za jednu svečanu prigodu – rođendansku?
To je bila narudžba za dvadeset godina hornističkog ansambla koji vodi prof. Detiček što se slučajno poklopilo s njegovim rođendanom. No nisam tom prigodom to njemu posvetio nego sam posvetio ansamblu, a njemu sam posvetio za njegov osamdeseti rođendan jednu drugu kompoziciju koja je isto lijepo primljena i koju sam kasnije po želji Varaždinskog komornog orkestra preradio za gudače i ljudima se jako svidjela, zove se Klasične varijacije na poznatu temu. Ovo se izvodilo dosta puta jer se isto tako dosta sviđa ansamblima, ali uglavnom s time obilježavam svaku svoju petu obljetnicu i hornisti obilježavaju svoje obljetnice.

Rekli ste da ste odmah poslije studija postali šef dirigent Simfonijskog orkestra tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Bili ste zapravo prvi službeni šef-dirigent našeg orkestra, bili ste ponovno u još jednom razdoblju, a danas ste počasni šef-dirigent i uz taj orkestar slavite svoj 80. rođendan što se čini logičnim izborom.
Bio sam zapravo u tri navrata – oko onih ratnih vremena, i malo i prije, i u početku ratnih vremena sam bio šef orkestra, kratko vrijeme i doslovno s takvom titulom. Nekoliko godina prije sam već bio počasni šef dirigent jer je to bila mogućnost da se brinem za taj orkestar budući da sam istodobno bio i dirigent Filharmonije. Za vrijeme rata sam dirigirao svime što se kretalo po Zagrebu što je kulminiralo onim koncertom na trgu Bana Jelačića gdje su bili svi ti ansambli na jednom mjestu.