Muka Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu) Borisa Papandopula objavljena na CD-u

Jedan od najljepših primjera preplitanja pučke i crkvene tradicije sa skladateljskim nadahnućem – Muku Borisa PapandopulaZbor HRT-a pod ravnanjem maestra Tončija Bilića, nakon niza koncertnih izvedbi, zabilježio je na CD-u u izdanju HRT-a. Punog naslova Muka Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu), oratorij za sole i muški zbor a cappella na osnovu splitskog pučkog crkvenog pjevanja, snimana je tijekom ožujka i srpnja u Župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u Lučkom u Zagrebu. Producent je Pero Mihojević, a tonska majstorica Marijana Begović. Za likovno oblikovanje omota zaslužna je Iva Canki.

Uz Zbor HRT-a i maestra Tončija Bilića, u izvedbi su, kao solisti, sudjelovali tenori Stjepan Franetović i Ivo Gamulin Gianni, bas Ante Jerkunica, te bariton Matija Meić, sopranistica Monika Cerovčec, tenor Andro Bojanić i bariton Miroslav Živković. Znakovito je i da su prve tri, glavne, solističke uloge tumačili isti protagonisti 2006. u ciklusu Sfumato u povodu stogodišnjice skladateljeva rođenja. Upravo je Zbor HRT-a među zaslužnima za revitalizaciju djela budući da ga je početkom 1990-ih, pod ravnanjem maestra Igora Kuljerića, predstavio nakon više od dva desetljeća neizvođenja. Naime, Muka Borisa Papandopula prije toga izvela se 1970., a i ta izvedba bila je prva nakon praizvedbe 1936. i nekoliko izvedbi koje su uslijedile u naredne dvije godine.

„Konačno, na snimci koja je pred nama isti sastav sada trajno, budućim naraštajima predstavlja svoju izvedbu Papandopulove Muke, tog remek-djela hrvatske korizmene sakralne zborske glazbe. Pri toj izvedbi, dramatici tekstovnog predloška i samoj vokalnoj interpretaciji, ovi izvođači na svoj prepoznatljiv način oslikavaju potresnu priču Kristova stradanja na križu, znalački ostvarujući zvukovnu distinkciju sofisticiranih solističkih dionica, u odnosu prema akordnoj punini zbora. Zvukovnost zbora nijansirano evocira sve potresne dramatske korake kršćanskog puka koji, prateći dramu raspetog Krista, rezignirano izriče na kraju svoj lamento: O, biči, priljuti, ki teške srid muke, Gospodinu momu razdirete tilo…“ (Hana Breko Kustura, iz popratnog teksta u knjižici izdanja)