Drago Diklić, šarmer s pokrićem

Dugogodišnja suradnja i prijateljstvo Drage Diklića i maestra Siniše Leopolda okrunjeni su sinoć zajedničkim koncertom uz Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije (HRT) u Studiju Zvonimir Bajsić na HRT-u koji je bio pretijesan za sve koji su htjeli čuti hitove legendarnog zagrebačkog glazbenika.

Ovaj je koncert po mnogočemu poseban – suradnja s Dragom Diklićem kojega svi prepoznajemo prije svega po brojnim antologijskim hrvatskim evergreenima, koji su znatno obilježili našu zabavnu, pa i jazz scenu. Ovaj put bila je posebna priča – pjesme koje publika već dugo nije čula, a neke i nikada, u izvedbi Drage Diklića, tradicijske, starogradske pjesme, i ono što je meni posebno drago, njegov grandiozan opus koji je ostavio na Krapinskom festivalu, otkrio je maestro Siniša Leopold.

Rođen 1937. u Sinju, Drago Diklić (zvan Fiko) se kao četverogodišnjak s obitelji doselio u Zagreb, provodeći veći dio života u Trnju. Od prvih svirki na popularnim okupljalištima mladih i fascinacije jazzom i zabavnom glazbom preko sviranja saksofona u orkestrima do nastupa kao autor i vokalni solist na našim festivalima zabavne i jazz glazbe, svojim je jedinstvenim izričajem uvelike obilježio hrvatsku glazbenu scenu. Brojni njegovi hitovi, među kojima su Još samo večeras te Opet si plakala, i danas su rado slušani, a sinoć su se mogli čuti u aranžmanima za Tamburaški orkestar HRT-a, uz skladbe  koje je izvodio na Festivalu kajkavske popevke u Krapini. Pjesme Zagorje moje tak imam te rad, Najlepša je domača reč,  Gdje si sad moj prijatel, Se kaj vu sercu mi leži, Vse bum zapil i druge, zasjale su u punom sjaju tamburaških aranžmana iz pera Stjepana Mihaljineca, Josipa Cvitanovića, Siniše Leopolda, Marijana Makara i drugih autora. Gotovo svaka pjesma bila je, sinoć posebno dobro raspoloženom Fiki, inspiracija da mnogobrojnoj publici ispriča poneku anegdotu iz svoje bogate karijere. Publika je osobito dobro prihvatila sjećanja na život u Zagrebu kakav je nekada bio uz pjesmu Zagreb je najljepši grad. Kao gošća nastupila je Renata Sabljak, otpjevavši Da sem ti z lasima zvezala roke i Pjesmu Zagrebu te duet s Dragom Diklićem, Hladan vjetar poljem piri.


Drago Diklić je osim pjevanjem publiku zabavio i mnogim anegdotama koje je ispripovijedao (Foto: Marija Štilinović/HRT)

Iako sam ja naviknut više na saksofone, trube, trombone i tako dalje, tambura je naš nacionalni instrument, pa zašto ne? Ovaj orkestar je izvanredan i mene to veseli... ovaj put uz tamburu, da bude malo drugačiji izražaj, drugačiji aranžmani, da se čuje kako te pjesme koje znamo s davnih festivala zvuče uz tambure
, rekao je Drago Diklić kojemu ipak nastupi uz tamburaše nisu novost, upravo zahvaljujući brojnim nastupima na Festivalu kajkavske popevke u Krapini. Lakoću s kojom barata svim žanrovima, scenski šarm i duhovitost pokazao je i ovim koncertom koji se dogodio sada i pitanje hoće li opet takav biti, kako je poručio maestro Leopold.