13:18 / 09.06.2021.

Autor: HRT / Nataša Leverić Špoljarić

Asier Polo i Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Enrica Dinda izvode Elgara i Schumanna

Asier Polo

Asier Polo

Foto: Noah Shaye / promo

Četvrtak, 10. lipnja 2021. u 20 sati

Mala dvorana Doma sportova


Simfonijski orkestar HRT-a

Enrico Dindo, dirigent

Asier Polo, violončelo


Edward Elgar: Koncert za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85

Robert Schumann: 4. simfonija d-molu, op. 120


Izravni prijenos koncerta na Trećem programu Hrvatskoga radija i Trećem programu Hrvatske televizije.


Zbog epidemioloških mjera i ograničenog broja posjetitelja na ovome koncertu, ulazak u Malu dvoranu Doma sportova biti će moguć za prošlogodišnje pretplatnike Majstorskog ciklusa koji nam do srijede 9. lipnja od 9-16 sati potvrde dolazak na broj telefona 01/634-3549. Prijave primamo do popunjenja slobodnih mjesta. Molimo vas da radi evidencije posjetitelja u dvoranu dođete najkasnije do 19.30, uz poštivanje svih epidemioloških mjera. 

Jedan od najvažnijih violončelista svoje generacije Asier Polo surađivao je s mnogim velikim međunarodnim orkestrima kao što su Philharmonia, Londonski simfonijski orkestar, Danski simfonijski orkestar, Nacionalni orkestar RAI-a, Dresdenska filharmonija, Pariški orkestar, Filharmonija BBC-a, Bergenska i Izraelska filharmonija, Berlinski simfoničari, Nacionalni orkestar Meksika, Simfonijski orkestar São Paula, Filharmonija iz Louisiane, Španjolski nacionalni orkestar i Baselski simfonijski orkestar, pod vodstvom priznatih dirigenata kao što su John Axelrod, Pinchas Steinberg, Christian Badea, Rafael Frühbeck de Burgos, Claus Peter Flor, Carlos Miguel Prieto, Günther Herbig, Juanjo Mena, Antoni Wit i Anne Manson.


Redoviti je gost prestižnih festivala u Schleswig-Holsteinu, Nantesu, na Ohridu, Venecijanskom biennalu, Rimu, Lisabonu, Menuhinovu festivalu u Gstaadu, Moreliji, Granadi te festivalu Quincena Musical u San Sebastiánu. Surađivao je s poznatim umjetnicima kao što su Silvia Marcovici, Nicolás Chumachenco, Sol Gabetta, Maxim Rysanov, Isabelle van Keulen, Josep Colom, Eldar Nebolsin, Gerard Caussé, kvarteti Janáček i Casals te Alfredo Kraus. Nastupao je na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, u Royal Opera Houseu i Covent Gardenu u Londonu, dvorani Tonhalle u Zürichu i prestižnom Musikvereinu u Beču te na uspješnoj turneji u najvećim japanskim koncertnim dvoranama.


Posvećen je suvremenoj glazbi, posebno onoj svoje domovine Španjolske. Skladatelji kao što su Gabriel Erkoreka, Jesús Torres, Luis de Pablo, Jesús Villa-Rojo, Fernando Velázquez i Antón García Abril posvetili su mu nove violončelističke koncerte. Redovito kombinira suvremenu glazbu s klasicima, pokrivajući djela od Bachovih suita, preko klasičnog i romantičnog repertoara do suvremenih autora poput Dutilleuxa, Cristobala Halfftera i Sofije Gubajduline.


Snimio je 19 albuma za vodeće diskografske kuće Naxos, Claves, RTVE, IBS Classical i Marco Polo, bilježeći neke od najvažnijih stranica španjolske glazbe za violončelo, poput koncerata Joséa Maríe Usandizaga, Joaquína Rodriga, Francisca Escudera, Tomása Marca, Carmela Bernaole i Jesúsa Ruede. Među najvećim postignućima na tome polju CD je posvećen djelima Sofije Gubajduline (Et'cetera Records) – nominiran za Gramophon Editor's Choice Award te DVD Ecos y Sombras (Odjeci i sjene) posvećen Cristóbalu Halffteru, na kojemu je zabilježen skladateljev Drugi koncert za violončelo uz Španjolski nacionalni orkestar (KP Music). Najnovija diskografska izdanja, ostvarena za IBS Classical, uključuju sonate Sergeja Rahmanjinova i Césara Franka uz Martu Zabaletu te sonate Johannesa Brahmsa uz Eldara Nebolsina, zatim i koncerte Antonija Vivaldija, Luigija Boccherinija i Josepha Haydna uz Orquesta Barroca de Sevilla i Andrésa Gabettu te posljednji CD, integralnu snimku suita Johanna Sebastiana Bacha. Uskoro izlaze i dva nova albuma sa Španjolskim nacionalnim orkestrom pod vodstvom Juanja Mene: dva koncerta Joaquína Rodriga, Concierto como un Divertimento i Concierto in modo Galante, te Drugi koncert, op. 50 Alberta Ginastere.


Studirao je u Bilbau, Madridu, Kölnu i Baselu kod Elise Pascu, Marie Kliegel i Ivana Monighettija, a usavršavao se kod Jánosa Starkera, Natalie Gutman i Mstislava Rostropoviča. Kao perspektivni mladi glazbenik ubrzo je osvajao prve nagrade iz violončela i komorne glazbe na natjecanjima mladih glazbenika u Španjolskoj.


Primio je mnoge nagrade među kojima i Ojo Crítico Španjolskoga nacionalnog radija (2002.), Nagradu Zaklade CEOE (2004.) i Nacionalnu glazbenu nagradu Ministarstva kulture i sporta (2019.). Godine 2009. postao je počasni građanin rodnoga Bilbaa. Redoviti je član ocjenjivačkog suda međunarodnih natjecanja kao što su Dotzauer (Njemačka), Carlos Prieto (Meksiko), Benedetto Mazzacurati (Italija) i Manhattan International Music Competition (New York). Vodi majstorske tečajeve u Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji, Meksiku, Venezueli, Brazilu i dr.


Svira violončelo Francesca Ruggerija (Cremona, 1689.) uz potporu Zaklade Banco Santander.


Edward Elgar

Edward Elgar

Foto: nepoznat / /

Godine 1933., potkraj života, Edward Elgar (1857. – 1934.) promrmljao je jednome svojem prijatelju prvu temu večerašnjeg Koncerta za violončelo i zatim rekao: „Ako ikad poslije moje smrti čuješ da netko na Malvern Hillsu zviždi ovu melodiju, ne uzbuđuj se. It's only me.” Djelo koje se „rađalo u mukama”, u sjeni velike apokalipse – Prvoga svjetskog rata, preraslo je u zaštitni znak toga velikog engleskog autora.


Duboko potresen ratom i ratnim strahotama Elgar gotovo uopće nije skladao još od 1914. godine. „Ne mogu stvarno raditi s groznom sjenom pod kojom stojimo”, pisao je prijatelju, povjesničaru umjetnosti Sir Sidneyju Colvinu. Pa ipak, u ožujku 1918., boraveći u bolnici u Londonu nakon operacije uklanjanja krajnika, tada šezdesetogodišnji skladatelj zatražio je olovku i papir kako bi zapisao početnu temu večerašnjeg djela, poznatu elegičnu temu u devetosminskom taktu.


U svibnju 1918. sa suprugom Alice i kćeri Carice preselio se u Brinkwells, malo mjesto u Sussexu. Volio je selo i seosko okružje pomoglo je njegovu oporavku. Toga ljeta pokušao je orkestrirati zabilježenu melodiju, ali još nije bio siguran na koji ju je način najbolje tretirati. U kolovozu je, pak, iznenadio ukućane molbom da mu se dostavi jedan od klavira, stari uspravni Steinway. Kreativna rijeka ponovno je počela teći: „Nova nota mašte, slobode i ekonomičnosti” ušla je u Elgarovu glazbu, zapisao je Adrian Boult.


Početkom lipnja 1919. obitelj Elgar posjetio je dirigent Sir Landon Ronald, kojemu je Elgar svirao duge ulomke iz Koncerta. Pridružio im se violončelist Felix Salmond, koji je oduševljenjem i entuzijazmom prihvatio ulogu solista u večeri praizvedbe. Mnoge dane toga ljeta Elgar je proveo budan do četiri ili pet ujutro u poslu, tj. završavajući djelo.


Koncert je praizveden 27. listopada 1919. Londonskim simfonijskim orkestrom u Queen's Hallu uz Salmonda kao solista ravnao je sam autor. Izvedba nije prošla najbolje, ali je vodeći kritičar toga doba Ernest Newman ipak zaključio: „Djelo je samo po sebi fino skladano, vrlo jednostavno – plodnom jednostavnošću koja je ušla u Elgarovu glazbu nekoliko posljednjih godina.”


„Toj virtuoznoj koncertantnoj formi autor je povjerio svoje najdublje misli”, nastavlja se Diana McVeagh u jednoj od prvih knjiga o Elgaru iz 1955. godine. „Početak djela s raskošnim solističkim recitativom skladan je prije potvrđenom tehničkom samouvjerenošću, koja mu dopušta da glazba odumre te da potom uvede nježnu i nenametljivu glavnu temu u violama... Scherzo je sjenoviti, fantastički moto perpetuo (s asocijacijama na Roberta Schumanna); Adagio je strastvena tužaljka. Falstaffski finalni stavak razvija se u humorističnom ozračju prije kadence, u kojoj i solist i orkestar pjevaju bol i poeziju Elgarovih najdubljih vizija, dostižući stanje nepokretnosti u frazi iz Adagia. Elgar rezolutno prekida takvo stanje recitativom iz otvaranja; a kraj je nagao i nenadan.”


„Koncert za violončelo je bajka”, zaključuje Donald Francis Tovey, „ispunjena poput svih većih Elgarovih ostvarenja mnogim meditativnim i intimističkim odlomcima; ali i puna humora, koji, u drugom stavku i u završnici, izranja na površinu više nego što Elgar obično dopušta.” Orkestracija je, pak, „koliko nezemaljska, toliko majstorska. U njoj možda nema mjesta briljantnosti, ali joj zato ne nedostaje suptilnih kolorita, beskrajno raznolikih u postavljenim ograničenjima i najjednostavnijih kompozicijskih sredstava”.

Robert Schumann

Robert Schumann

Foto: / / /

„Osjećam potrebu zdrobiti svoj klavir”, pisao je 1839. Robert Schumann (1810. – 1856.) svojemu nekadašnjem učeniku iz kompozicije Heinrichu Dornu. „Postao je premalen za moje misli.” U to je doba primio više snažnih poticaja (Liszt, otkriće Schubertove Devete simfonije, Mendelssohn) da zakorači u prostor ambicioznijih glazbenih vrsta od solo popijevki i klavirskih minijatura koje su dotad pretezale njegovim opusom.


Jedan od najvećih poticaja svakako je bio i dugo očekivani brak s voljenom Clarom, sklopljen u rujnu 1840. godine. Sljedeća godina pokazala se jednom od najplodnijih u njegovu skladateljstvu. Prvu simfoniju u B-duru, tzv. Proljetnu – nastalu početkom godine, već od svibnja do rujna popratila je pojava novoga simfonijskog ostvarenja – večerašnje Simfonije u d-molu. Djelo je 13. rujna predstavio kao rođendanski dar Clari (u ranoj fazi djelo je čak trebalo nositi njezino ime), na dan na koji su krstili i svoje prvo dijete.


Schumann je navodno bio nesiguran u orkestraciju, a nakon praizvedbe u Leipzigu 6. prosinca 1841. i hladnog odaziva tamošnje publike odlučio ga je povući iz javnosti. Koncertu je nazočio i Franz Liszt, a dirigirao je Ferdinand David. Simfonija je bila puno radikalnija od „proljetne” prethodnice, a njezino predstavljanje (prema Clari) pratio je i „niz nesretnih slučajnosti”, uključujući trenutak u kojemu se cijela dvorana s 900 uzvanika ustala i počela pljeskati Lisztu i Clari, umjesto malo poznatom Schumannu. Ni jedan izdavač nije pokazao zanimanje za djelo, a sam Schumann je očito zaključio kako ostvarenje nije ostavilo dojam koji je on od njega očekivao. Vratio mu se tek deset godina poslije, u međuvremenu ostvarujući Drugu (1846.), a zatim i Treću (Rajnsku) simfoniju (1850.).


Opsežno revidirana, skladba je, zbog mnogih međupoveznica između stavaka, nazvana Simfonijska fantazija, dok je u prvom tiskanom izdanju naslovljena Introdukcija, allegro, romanca, scherzo i finale u jednom stavku. Tim nezgrapnim naslovom Schumann je želio istaknuti novi pristup glazbenoj formi, u kojoj je više glazbenih raspoloženja ili stavaka povezano pod jedan, cjeloviti i zajednički formalni luk. Inzistirao je na attaccama između stavaka, a povezanost među stavcima ojačao je preoblikujući na početku svakog stavka „moto” temu koju čujemo na početku Simfonije. U tome pogledu, djelo je važna prekretnica u razvoju simfonijske forme od klasičnih temelja ususret romantičnoj izražajnosti.


U prosincu 1851., u sjećanje na tragično umrloga mladog skladatelja iz Düsseldorfa Norberta Burgmüllera, Schumann se prihvatio rada na nedovršenom scherzu iz Burgmüllerove Druge simfonije. Taj događaj, kao i deseta obljetnica njegove „druge”, Simfonije u d-molu, vrlo su vjerojatno bili poticaji da se vrati tome sada već dugo zaboravljenom ostvarenju. Danas se na programima mogu čuti obje verzije, a dirigenti poput Johna Eliota Gardinera snažno staju u obranu prve verzije, ustajući tako i protiv često izgovarana mišljenja o Schumannu kao lošem orkestratoru, koje je prvi iznio Richard Wagner. Četvrtu simfoniju visoko je cijenio i jedan drugi veliki simfoničar, Johannes Brahms, posebno ističući upravo prvu verziju, smatrajući je transparentnijom te nedodirnutom kasnijim kompromisima. Navodno je upravo to odlučno utjecalo na njegov razlaz s Clarom s kojom je dotad bio u bliskim odnosima, koja je, želeći zaštititi Schumannovu ostavštinu, snažno zagovarala završnu, „re-orkestriranu” varijantu Četvrte simfonije. Početa 1841., a zaključena desetak godina poslije, upravo je ona na simbolični način zaokružila Schumannovu kratku, ali iznimno važnu karijeru simfoničara.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!