14:01 / 20.05.2021.

Autor: HRT / Nataša Leverić Špoljarić

Djela Vinczea, Ljadova, Musorgskog i Ravela u Majstorskom ciklusu

Majstorski ciklus 20. svibnja

Majstorski ciklus 20. svibnja

Foto: promo / HRT

Četvrtak 20. svibnja 2021. u 20 sati

Mala dvorana Doma sportova


Simfonijski orkestar HRT-a

Valentin Egel, dirigent


Davor Branimir Vincze: Reimagination of Ravel's Reiteration of Mussorgsky's Reconfiguration of Hartmann's Pictures, za orkestar (praizvedba)


Anatolij Ljadov: Začarano jezero, simfonijska pjesma, op. 62


Modest Petrovič Musorgski/Maurice Ravel: Slike s izložbe


Valentin Egel

Valentin Egel

Foto: promo / HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka

Valentin Egel je šef dirigent Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci i Riječkog simfonijskog orkestra. Pobjednik je više dirigentskih natjecanja: 7. Međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić, natjecanja Srednjonjemačkog radija te Campus Dirigieren. (Na natjecanju Matačić 2019. u Zagrebu, nagrađen je, uz ostalo, nastupom uz Simfonijski orkestar HRT-a.) Od 2017. član je Njemačkoga dirigentskog foruma (Deutsche Dirigentenforum), a 2020. uvršten je na popis Maestri sutrašnjice njemačkoga krovnog glazbenog udruženja Deutscher Musikrat.


Rođen 1994. u Freiburgu u obitelji glazbenika, glazbenu je izobrazbu počeo kod kuće te kao član dječačkog zbora Freiburger Domsingerknaben. Dirigiranje je studirao na Sveučilištu za glazbu Franz Liszt u Weimaru te preko programa razmjene, na Jacobs School of Music u Bloomingtonu u SAD-u. Pohađao je majstorske tečajeve kod dirigenata kao što su Teodor Currentzis, Peter Gülke, Arthur Fagen i Gabriel Feltz.


Bio je umjetnički ravnatelj Studentskog orkestra Katoličke sveučilišne zajednice u Freiburgu i dirigent Komorne filharmonije mladih u Berlinu. Kao dirigent nastupio je s Radijskim simfonijskim orkestrom iz Leipziga, Filharmonijom Njemačkog radija iz Saarbrückena, Filharmonijom i Simfonijskim orkestrom iz Nürnberga, Beogradskom i Zagrebačkom filharmonijom te Filharmonijom BBC-a iz Manchestera.


Davor Branimir Vincze

Davor Branimir Vincze

Foto: Andrew Watts / promo

Davor Branimir Vincze međunarodno je aktivni, svestrani skladatelj „s vizijom glazbe kao mnoštva točaka u višedimenzionalnom prostoru“. Da bi istražio taj zamišljeni prostor, Vincze prema vlastitim riječima „konceptualizira različite algoritme koji u posljednje vrijeme češće integriraju modele umjetne inteligencije“.


Godine 2020. primio je nagradu Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja za autorsko stvaralaštvo u području ozbiljne glazbe, a pobjednik je i natjecanja European Contemporary Composition Orchestra, dobitnik nagrade za najbolje audiovizualno djelo na međunarodnom natjecanju Città di Udine (Italija), te je jedan od pet nagrađenih na natječaju Nova glazba, nove staze u Hong Kongu. Odabran je za rezidencijalnog umjetnika na Institutu za elektroničku glazbu u Grazu 2021., kao i u Eksperimentalnom studiju SWR-a (Jugozapadno-njemačkog radija) 2022. godine.


Nakon završetka studija kompozicije u Grazu i Stuttgartu specijalizirao se za elektroničku i algoritamsku glazbu na pariškom IRCAM-u (Institutu za glazbu i akustička istraživanja) te doktorirao na Sveučilištu Stanford u klasi Briana Ferneyhougha. Njegove skladbe izvodili su renomirani svjetski glazbenici kao što su ansambli Modern, Recherche i Intercontemporain, Klangforum Wien, Talea i Slagwerk den Haag, JACK, Mivos i kvartet Del Sol, Secession, kao i No Borders Orchestra, Slovenska te Zagrebačka filharmonija, na festivalima kao što su Présences, Impuls, MATA, Manifeste, Darmstadt, Muzički biennale i dr. Godine 2014. pokrenuo je međunarodni festival suvremene glazbe Novalis. Njegova djela objavljuje francuska izdavačka kuća Maison ONA.


Djelo koje se praizvodi na večerašnjem programu nosi puni naslov Reimagination of Ravel's Reiteration of Mussorgsky's Reconfiguration of Hartmann's Pictures. Riječ je, prema autorovim navodima, o „tematizaciji nadahnuća i načina rada s referencijalnim materijalom u umjetnosti“. Taj proces istodobno je povezan „s načinima komunikacije kojima se danas služimo, a koji svi omogućuju dijeljenje sadržaja, čiji smisao je proširiti informaciju, a ne propitkivati autorstvo i vjerodostojnost originala“. Povrh toga, posrijedi je prvo djelo u kojem Vincze koristi skladateljsku tehniku koju je sam osmislio - microllage, „koja upotrebljava pred-postojeći materijal kao strukturnu česticu, koja, premda sa sobom nosi određena obilježja originala, gubi svoju originalnu funkciju u finalnoj strukturi“. Nadahnut Hartmannovim slikama (ali na drukčiji način od Musorgskog), uz isječke iz Slika s izložbe, koristeći istu instrumentaciju i instrumentalne podgrupe kao i Maurice Ravel, Vincze stvara novo djelo, „poput nekog stroja koji ne razumije (a ja naravno namjerno ignoriram) značenje glazbenih isječaka koje permutira(m). Rezultat je sasvim svjež i estetski drukčiji od korištenih predložaka, a istovremeno je dio duha/karaktera originala, neminovno utkan u samo djelo.“


Kada bismo se htjeli našaliti, mogli bismo prema tome reći da niti jedna nota u Vinczeovoj partituri nije njegova. Međutim, način na koji su note, figure i fraze povezane, ono je u čemu skladatelj vidi svoj osobni izričaj. “Naime, u nekoj teoriji, čovjek bi mogao za svaku notu, liniju ili figuru definirati svaki od njezinih parametara kao jednu dimenziju i time stvoriti višedimenzionalni sustav u kojemu te hipotetske točke leže. Musorgski je onda te točke povezao na svoj način, a ja sam išao i vraćao se od točke do točke na svoj način. Hipotetski gledano sva četiri rada - Hartmannove slike, klavirska skladba Musorgskog, orkestralni aranžman Ravela i moj rad - leže u istom višedimenzionalnom prostoru, samo je svaki od autora odlučio povezati te točke na potpuno drukčiji način“, zaključuje autor.


Za razliku od postmodernizma „koji je bio pun kolaža, citata i referencija“, Vincze smatra da stvara u duhu post-internetske umjetnosti, koja se „koristi pred-postojećim materijalom kao sirovinom, a ne kao referencijom. Stoga microllage nije kolaž niti doslovni citat. „Činjenica da danas sve možemo definirati kao kombinaciju binarnih brojeva, dovodi do toga da smo sve u stanju apstrahirati, čak i kompleksne međuodnose, pa ih stoga možemo re-kombinirati na jedan izričito fleksibilni način“. Posljednjih 15-20 godina, uz pomoć umjetne inteligencije, iz mnoštva ne-esencijalnog materijala skladatelji tako mogu izvući esenciju koju su prije mogli izvući „jedino i isključivo prikazivanjem arhetipova“. A sada mogu ići i korak dalje i tražiti ambivalentne međuprostore tih arhetipova, ili još dalje i tematizirati grešku, glitch i nepredvidive rezultate kao sastavni dio postupka re-imaginacije. „U tom smislu, Reimagination više nego išta drugo ispituje međuprostor koji Musorgski ili Ravel nisu istražili, a teoretski su s danim materijalom mogli“, zaključuje Vincze u autorskom tekstu o svojoj novoj skladbi.


Anatolij Ljadov

Anatolij Ljadov

Foto: nepoznat / /

„Umjetnost je carstvo nepostojećeg. Umjetnost je plod mašte, bajka, fantom“, razmišljao je Anatolij Ljadov (1855. ‒ 1914.) i otkrio: „Moj ideal je naći sablasno u umjetnosti.“ Za ostvarenje svojega ideala, Ljadov je imao sve životne pogodnosti: rođen u glazbenoj obitelji u Sankt Peterburgu, studirao je glazbu na tamošnjem Konzervatoriju i učio kompoziciju kod jednoga od tadašnjih najvažnijih skladatelja i orkestratora Nikolaja Rimski-Korsakova, a potom se na istoj ustanovi i zaposlio. Jedan od njegovih učenika kompozicije bio je poslije važan skladatelj glazbe 20. stoljeća Sergej Prokofjev. Ljadov je bio vrlo cijenjen u krugu suvremenih ruskih skladatelja, a njegov „mladi talent“ 1873. Modest Petrovič Musorgski je kritičaru Vladimiru Stasovu opisao kao „nov, nesumnjiv i originalan“. No postojao je problem: Ljadov je bio nepopravljivo samokritičan i lijen! Glasovita ilustracija njegove indolencije je priča u kojoj je Sergej Djagiljev za novu produkciju Ruskoga baleta prvotno izabrao upravo Ljadova, ali kako ovaj nije ništa uspio uraditi, okrenuo se još nepoznatom skladatelju Igoru Stravinskom. Nastavak priče dobro je znan: Ruski balet u Parizu je 1910. godine izveo svoj prvi balet Žar-ptica na glazbu Stravinskoga, Stravinski i Djagiljev nastavili su suradnju i ostvarili glasovite balete, među njima Posvećenje proljeća, te su baletnu i glazbenu umjetnost usmjerili potpuno novim putom.


Ljadov je pisao neredovito, a njegov opus sadržava nekoliko kraćih orkestralnih simfonijskih pjesama, zborove i solo-pjesme te klavirske komade. Oko 1905. godine, Rimski-Korsakov je pokušavao potaknuti Ljadova da stvori nešto dostojno njegova talenta, a poznajući skladateljevo zanimanje za rusku folklornu glazbu, ljubav prema prirodi i bajkama, sugerirao mu je da napiše operu na folklorne legende. Ljadovu se svidjela zamisao, ali ubrzo je napustio projekt. Svoje je nacrte zatim pretvorio u orkestralne komade i stvorio najpopularnija djela: Začarano jezero i Kikimora.


Simfonijska pjesma Začarano jezero, op. 62, napisana je i praizvedena 1909. godine. Posvećena je dirigentu Nikolaju Čerepnjinu koji je ravnao praizvedbom 21. veljače u Sankt Peterburgu. Naslovljena „scena iz bajke“, možda je nadahnuta jezerom Ilmen u blizini skladateljeva seoskoga imanja Polďnovka. O jezeru je zapisao: „Kako je samo slikovito ‒ sa svim tim bogatstvom zvijezda nad tajanstvenošću u dubinama! Ali najvažnije je ‒ nenastanjenost, bez preklinjanja i naricanja; samo Priroda ‒ hladna, zlokobna, ali fantastična poput bajke.“ Statičnost zvuka s vrlo sporim promjenama u harmoniji, zamagljenost harmonije, dominacija zvukovne boje, izostanak jasnih tema i motiva, dočaravaju taj magični svijet u kojemu je Ljadov bio najsretniji. Orkestracija je suptilna, izostavlja limene puhače (osim rogova), a uz drvene puhače, gudače i udaraljke, eksponira harfu i čelestu. Slične postupke nalazimo u francuskoj impresionističkoj glazbi kojoj je Ljadov bio suvremenik. Ne bez razloga, Stravinski je Ljadova uvrstio među „najnaprednije glazbenike svoje generacije“.


V. Hartmann, M. P. Musorgski, M. Ravel

V. Hartmann, M. P. Musorgski, M. Ravel

Foto: / / HRT

U Sankt Peterburgu je od kraja 1850-ih i tijekom 1860-ih godina idejama o umjetničkoj glazbi koja se treba temeljiti na elementima folklora, bila zaokupljena skupina skladatelja poznata kao Ruska petorica ili, kako je 1867. zapisao njihov pristaša i kritičar Vladimir Stasov - Moćna gomilica. Uz Milija Balakireva, Césara Kjuia, Aleksandra Borodina, Nikolaja Rimski-Korsakova, iznimno važan doprinos dao je Modest Petrovič Musorgski (1839. ‒ 1881.). U ruskoj folklornoj glazbi i pričama, povijesti i životu oko njega on je tražio sadržaje za svoja djela ‒ opere (među njima Boris Godunov), solo pjesme, orkestralnu simfonijsku pjesmu Noć na Golom brdu i klavirsku suitu Slike s izložbe.


I u arhitekturi toga vremena počeli su se uvoditi tradicionalni ruski motivi, što je među prvima prihvatio Viktor Hartmann. Njega je u glazbeni kružok Petorice uveo Stasov 1870. godine i od tada su Hartmann i Musorgski postali bliski prijatelji. Prema Stasovu svjedočanstvu, Hartmann je Musorgskom, čije je skladbe volio, dao dvije svoje slike: Bogatog Židova i Siromašnog Židova, odnosno Samuela Goldenberga i Schmuÿlea u Slikama s izložbe. Zauzvrat, Musorgski je Hartmannu posvetio solo-pjesmu U kutku, iz ciklusa Dječja sobica.


Hartmannova iznenadna smrt ljeti 1873. duboko je pogodila skladatelja i cijelu rusku zajednicu. U veljači i ožujku 1874. godine u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Sankt Peterburgu priređena je memorijalna izložba s više od 400 Hartmannovih djela. Snažan dojam koji je izložba na njega ostavila, Musorgski je prenio u klavirskoj suiti Slike s izložbe koju je skladao tijekom lipnja iste godine. Partituru je posvetio Stasovu, ali ona je bila objavljena tek 1886. i to u izmijenjenoj verziji Rimski-Korsakova. No, skladba nije privukla pozornost javnosti sve do 1922. kada ju je za orkestar priredio Maurice Ravel za izvedbu Bostonskoga simfonijskog orkestra pod ravnanjem Sergeja Kussewitzkog u Parizu. Objavljivanje partiture 1930. i prve snimke konačno je lansiralo ovo djelo u sam vrh najizvođenijih na polju klasične glazbe. Treba napomenuti da je oživljeno djelo Musorgskog potaknulo i ugaslo zanimanje za slikara Hartmanna, čiji su mnogi radovi u međuvremenu propali i izgubili se, pa su neke slike ostale sačuvane samo u Musorgskijevoj glazbi. Ravel je u klavirskoj viziji Musorgskog nastojao prepoznati najprikladnije zvukovne boje orkestralnih instrumenata koje bi ilustrirale sadržaj i atmosferu slika.


Suita Slike s izložbe povezana je glazbeno i sadržajno. Stavci su glazbeni opisi deset odabranih Hartmannovih slika. Na početku i između nekih stavaka nalazi se tema promenade u kojoj se „može vidjeti moja fizionomija“, pisao je 1874. skladatelj Stasovu, a ovaj je napisao da se Musorgski „kreće kroz izložbu, sada ležerno, sada brzo, kako bi se približio slici koja mu je privukla pozornost, a katkad nažalost, razmišljajući o svojem pokojnom prijatelju“. Jednolični ritam i asimetrična mjera dočaravaju skladateljevo nezgrapno hodanje u toj Promenadi s temom ruskoga prizvuka.


U Gnomu odjekuje njegovo “nespretno trčanje s nakrivljenim nogama” (Stasov). Srednjovjekovni Stari dvorac Hartmann je crtao tijekom studijskoga boravka u Italiji, a ispred njega trubadurovu serenadu “pjeva” alt-saksofon. Tuileries je crtež avenije u poznatom pariškom vrtu pokraj Louvrea “s vrevom djece i dadilja” (Stasov), a stavak je Musorgski podnaslovio “svađa djece nakon igre”. Bydlo, poljska riječ za stoku, na Hartmanovoj slici oslikava teška seljačka kola na golemim drvenim kotačima, koja blatnom cestom vuku umorni volovi. Ples pilića u ljuskama uspješna je glazbena ilustracija kljucanja i pijukanja pilića što dočaravaju piccolo flauta i visoki gudači (prema Stasovljevim riječima bio je to slikarov prikaz pitoreskne scene u baletu Trilby). Samuel Goldenberg i Schmuÿle dramatski je i komični dijalog odvojenih Hartmannovih portreta dvojice poljskih Židova: Bogatog Židova i Siromašnog Židova. Tržnica u Limogesu glazbom ilustrira “žestoku svađu francuskih gospođa” (Stasov) koje su se skladatelju učinile glazbeno najprivlačnije na slici. Stavci Katakombe: Sepulchrum Romanum i Cum mortuis in lingua mortua su u klavirskom originalu dva dijela istoga stavka, a polaze od slike na kojoj Hartmann i njegov prijatelj proučavaju grobnice u tami katakombe, osvijetljeni svjetlom svjetiljke u ruci čovjeka u pratnji. Musorgski je uz napis „S mrtvima jezikom mrtvih“ za ovaj dio zapisao: “Stvaralački duh preminulog Hartmanna vodi me do lubanja, poziva ih i lubanje počinju blago sjati iznutra.” Neobičnu pokretnu kućicu vještice Babe Jage iz ruskih priča Hartmann je zamislio kao groteskni brončani sat u viktorijanskom stilu. No Musorgskijeva glazba u stavku Koliba na kokošjim nogama ilustrira njezino kretanje: vrtložni vještičji let, s motivima zvona velikog sata. Velika vrata Kijeva (nacrtana „u drevnom ruskom masivnom stilu s kupolom oblikovanom kao slavenska kaciga” za propali natječaj) veličanstvenom, monumentalnom glazbom evocira veliku procesiju koja prolazi kroz vrata, s pjevanjem svećenika i zvonjavom zvona. Stavak je oblikovan kao rondo u kojemu glavna tema sadrži prizvuk teme Promenade, ujedinjujući čitavo djelo u jedinstvenu cjelinu.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!