17:01 / 12.05.2021.

Autor: Nataša Leverić Špoljarić / HRT

Maxim Rysanov u Majstorskom ciklusu

Maxim Rysanov

Maxim Rysanov

Foto: Laszlo Emer / promo

Četvrtak, 13. svibnja 2021. u 20 sati

Mala dvorana Doma sportova


Simfonijski orkestar HRT-a

Enrico Dindo, dirigent

Maxim Rysanov, viola


Blagoje Bersa: Dramatska predigra, op. 25a


Béla Bartók: Koncert za violu i orkestar, Sz. 120

(verzija Tibora Serlyja prema skladateljevu izvorniku)

Moderato

Adagio religioso

Allegro vivace


Richard Strauss: Don Juan, simfonijska pjesma, op. 20


Maxim Rysanov

Maxim Rysanov

Foto: Laszlo Emer / Promo

Nositelj nominacije za nagradu Grammy, ukrajinsko-britanski violist i dirigent Maxim Rysanov, potvrdio se kao jedan od najkarizmatičnijih glazbenika svoje generacije. Kao violist, ponajprije je poznat kao gost najelitnijih događaja međunarodne glazbene scene, kao što su BBC Last Night of the Proms te festivali u Edinburghu, Salzburgu i Verbieru. Istodobno gradi uspješnu dirigentsku karijeru te nerijetko, u sklopu istoga koncerta, spaja dirigiranje i vodstvo s pozicije solista na violi.


Violu je studirao kod Marije Sitkovskaje u Moskvi i Johna Glickmana na Guldhall School of Music and Drama u Londonu. Svira instrument Giuseppea Guadagninija iz 1780. koji je dobio na korištenje od Zaklade Elise Mathilde.


Među svoje koncertantne uspjehe ubraja nastupe sa sljedećim orkestrima: Marijinski orkestar, Ruski nacionalni orkestar, Simfonijski orkestar BBC-a, Residentie Orkest the Hague, Državni orkestar Svetlanov, Orquesta Sinfónica de Castilla y León, Njemački simfonijski orkestar Berlin, Moskovska filharmonija, Filharmonija NDR-a, Orkestar Gürzenich iz Kölna, Orkestar mladih Europske unije, Škotski komorni orkestar, Španjolski nacionalni orkestar, Beethoven Orchester Bonn, Hong Kong Sinfonietta, Filharmonija iz Brna, Real Orquesta Sinfónica Sevilla, Orquesta Filarmónica de Gran Canaria, simfonijski orkestri Seattlea, Bournemoutha, Frankfurtskog radija, Praškog radija i Adelaidea.


U kalendaru sezone 2020./2021., osim sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, ima ubilježene prve nastupe i s Hamburškim simfoničarima pod ravnanjem Sylvaina Cambrelinga, Simfonijskim orkestrom Vorarlberga pod ravnanjem Lea McFalla, Komornim orkestrom iz Mantove te Poljskom baltičkom filharmonijom iz Gdanjska. U planu su i nove suradnje s Orquesta Sinfónica de Castilla y León i Orkestrom Beethoven iz Bonna, s kojim će praizvesti novi koncert za violu Gabriela Prokofieva, nastao upravo za njega, na narudžbu Orkestra Beethoven i BBC-eva Nacionalnog orkestra iz Walesa. Nadalje, ima dogovorene nastupe s Ulsterskim orkestrom te orkestrima Danubia iz Budimpešte i La Verdi iz Milana.


Maxim Rysanov studirao je dirigiranje kod Alana Hazeldinea na Guildhall School of Music and Drama te pohađao majstorske tečajeve kod Gennadyja Rozhdestvenskog, Jorme Panule i Olega Caetanija. Mnogobrojni su orkestri kojima je ravnao, uključujući Državni simfonijski orkestar Svetlanov, La Verdi iz Milana, Simfonijski orkestar iz Basela, Ruski nacionalni orkestar, Tatarski državni orkestar, Orkestar Španjolskog radija, Dala Sinfonietta, London Mozart Players, Southbank Sinfonia, Riga Sinfonietta, Gruzijski nacionalni simfonijski orkestar, Plovdivsku i Sofijsku filharmoniju, Orkestar Opere u Sofiji.


Predani je komorni glazbenik, pa među svoje partnere ubraja Maxima Vengerova, Janine Jansen, Mischu Maiskog, Gidona Kremera, Nicolu Benedetti, Vadima Repina, Augustina Dumaya, Viktoriju Mullovu, Alexandra Sitkovetskog, Sol Gabettu, Leifa Ovea Andsnesa, Denisa Matsueva, Alessia Baxa, Michaela Collinsa, Martina Frosta, Alice Coote, Freddyja Kempfa i Yeol Eum Son.


Njegov entuzijazam za novu glazbu donio mu je mnoge uzbudljive suradnje i nova djela za violu koja je praizveo. Među njima su djela Dobrinke Tabakove, Pēterisa Vasksa, Richarda Dubugnona i Valentina Bibika. Bliske suradnje razvio je i sa skladateljima Benjaminom Yusupovim, Leonidom Desyatnikovim, Giyjom Kanchelijem, Artemom Vassilievim, Elenom Lander i Gabrielom Prokofievim.


Rysanovljeva diskografska ostvarenja zaslužila su mnogobrojna priznanja, među kojima su Gramophone Editor's Choice, ECHO i ICMA. Kao solist i dirigent sudjelovao je na debitantskom CD-u skladateljice Dobrinke Tabakove (2013.), koji je zauzeo drugo mjesto na britanskoj ljestvici klasične glazbe te je bio nominiran za Grammy. Album In Schubert's Company izabran je za album godine prema izboru kritičara časopisa Gramophone, a album Voices, zabilježen uz ansambl Riga Sinfonietta za etiketu BIS, sadržava glazbu Pēterisa Vasksa: Koncert za violu i gudače posvećen Rysanovu te Simfoniju za gudače Voices kojom dirigira Rysanov. Album je objavljen u proljeće 2020.


Maxim Rysanov dobitnik je niza nagrada, među kojima su one časopisa Gramophone za mladoga glazbenika godine te programa BBC Radio 3 New Generation. Laureat je natjecanja u Ženevi te Lionel Tertis i Valentino Bucchi.


Blagoje Bersa

Blagoje Bersa

Foto: / / /

Skladateljski opus Blagoja Berse (1873. - 1934.) jedan je od najvažnijih u hrvatskoj glazbi. Obuhvaća orkestralna djela, opere, komorna i klavirska djela, vokalne solo pjesme i zborske skladbe te nekoliko crkvenih kompozicija. Sa svim raznolikim utjecajima koje je usvojio, novim izražajnim mogućnostima koje je promicao i visokom razinom profesionalizma, Bersu smatramo utemeljiteljem glazbene moderne u Hrvatskoj. Bersa je, osim toga, prvi veliki učitelj kompozicije u hrvatskoj glazbi. Otkad je 1922. imenovan profesorom instrumentacije na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji, predanim i poticajnim pedagoškim radom posvetio se do kraja života odgoju mnogih hrvatskih skladatelja.


Rođen u Dubrovniku, u obitelji u kojoj se mnogo muziciralo, školovan većim dijelom u Zadru, glazbu je učio u glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (1893.-96.), gdje mu se, „kao nadarenom učeniku“, izvode prve skladbe, a zatim na bečkom Konzervatoriju (1896.-99.) u glasovitoj kompozicijskoj klasi Roberta Fuchsa, koju je okončao javnom izvedbom orkestralne skladbe Andante sostenuto. Službovanje ga je tada odvelo na mjesta dirigenta pjevačkih društava Trebević u Sarajevu pa Zvonimir u Splitu, a zbog neuspješne potrage za poslom u Zagrebu, 1902. odlazi u Graz i volontira kao dirigent gradskog kazališta. Od 1903. do 1919. ponovno je u Beču gdje je radio kao orkestrator (većinom operetnih partitura), a 1911. postao je aranžer i glazbeni savjetnik nakladničke kuće Doblinger. Brojna znanja i glazbena iskustva Bersa je upio upravo u tom srednjoeuropskom središtu, u kojemu je razvio izrazitu sklonost prema operama i simfonijskoj glazbi te stekao izvanrednu vještinu orkestriranja. Kad je 1919. godine stigao u Zagreb, publika ga je poznavala uglavnom kao skladatelja glazbene drame Oganj i komično-fantastične opere Postolar od Delfta koje su praizvedene u Zagrebu. No, ubrzo ga je upoznala i kao skladatelja kapitalnog orkestralnog ostvarenja Sunčana polja (praizvedenog 1920.), potom i Sablasti (1927.) - dviju simfonijskih pjesama s programom vezanim uz hrvatski zavičaj koje je zamislio kao dijelove simfonijskog diptiha (zamisao proizišla iz napuštene ideje o velikom simfonijskom ciklusu Moja domovina).


Sklonost orkestralnom mediju, programnosti i zamislima o većim cikličkim kompozicijama-konceptima u stilu Gustava Mahlera, Bersa je očitovao već u ranijem razdoblju svojega stvaralaštva, kojemu pripada i večerašnja skladba: prvi stavak nedovršene Simfonije u c-molu, op. 25, kojoj na jednom mjestu dodaje naslov „tragična“ (Sinfonia tragica), te podnaslov Četiri uspomene iz mog života. Na autografu partiture prvoga stavka zapisao je i program toga djela: „Tragična simfonija (u svakom je čovjeku neka tragedija) / (4 stavka - 4 slike) / I. stavak = Na konzervatoriju. Beč 1898. / II. stavak = Ženidba. Split, 1902. / III. stavak = Ironija sudbine. Zagreb (u traženju mjesta, 1902.) / IV. stavak = Novi život. Odluka za nastavak borbe da bi se ostavio san o umjetnosti“. U vlastitom popisu djela naveo je potom i druge, s programom povezane naslove za prva tri stavka: Lehrjahre, Liebe i Nach der Krankheit. Zanimljivo je da je u dnevniku 18. siječnja 1915. opisao viziju još opširnije simfonije, koja bi imala naslov Iz mog života ili Memories ili Autobiografia te u kojoj bi četiri prvotno zamišljena stavka, koje je u toj prigodi naslovio Conservatorium, Ljubav, Bezbriga (Scherzo) i Borba, slijedila još dva - Marcia funebre i Poslije smrti. Ne samo da bi programno obuhvatila cijeli skladateljev život nego: „Slušaoc bi dobio utisak kao da sam napisao tu sinfoniu poslije moje smrti“, zapisao je u samoironičnom tonu.


Bersa je na koncu dovršio tri stavka, koji se u koncertnoj praksi najčešće izvode kao samostalna djela, pod naslovima koje im je skladatelj dodijelio: Dramatska predigra, op. 25a, Idila, op. 25b i Capriccio – Scherzo, op. 25c. Nastajali su u vremenu od posljednjih godina studija do povratka u Beč. Dramatska predigra skladana je u razdoblju od 17. listopada 1898. pa sve do 5. lipnja 1900.; na autografu partiture zabilježeno je da je dovršena u Zadru.


Stavak počinje fagot koji, nalik kakvom opernom liku, ulazi karakterističnom temom sarkastičnog karaktera. Ona prerasta u prvu temu, ritamski pregnantnu i dramatskoga naboja, koja je zaokupila gudačku sekciju, uz sudjelovanje ostatka orkestra. S njom je u opreci druga tema, pjevna i sentimentalna, širokog daha, koja se prostire pred slušateljem poput kakve operne arije. Obje se teme istodobno provode u središnjem dijelu stavka, ali umjesto organskog razvoja, njihov razvoj doživljavamo preko sekundarnih elemenata - dinamike, agogike i instrumentacije.


„Bersina Dramatska uvertira suvereno stoji na začetku naše novije orkestralne glazbe“, piše akademkinja Koraljka Kos. Orkestralni sastav čine drveni puhači u paru, četiri roga, tri trombona (dva tenorska i bas), tuba, timpani i gudači. Iako je skladatelj preuzeo kao formalni okvir sonatni oblik naslijeđen iz klasično-romantičnog razdoblja te romantičnu stilsku gestu, Eva Sedak u stavku iščitava modernističke skladateljske postupke. Sonatnu shemu Bersa „rastače s nekoliko postupaka (...): tvorbom tematskoga subjekta gomilanjem (...) detalja, ponavljanjem sugestivnog motiva, trivijalizacijom njegova potencijala do groteske, popuštanjem formalne discipline“. (Blagoje Bersa: Dnevnik i uspomene, priredile E. Sedak i N. Bezić, Zagreb 2010.)


Béla Bartók

Béla Bartók

Foto: / / /

Posljednjih godina života Béla Bartók (1881. – 1945.) živio je skromno u egzilu, u malom stanu na zapadnoj obali Manhattana, u društvu supruge, pijanistice Ditte Pásztory. Ugledni pijanist, profesor klavira na Muzičkoj akademiji u Budimpešti, kao skladatelj važan i utjecajan predstavnik nacionalnog stila i nove glazbe 20. stoljeća, pionir etnomuzikologije s mnogo zabilježenih i analiziranih folklornih napjeva, 1940. godine napustio je rodnu Mađarsku zbog neslaganja s nacizmom.


U SAD-u Bartók nije uspio doživjeti punu afirmaciju svojega opusa, no tu nastaje nekoliko važnih djela njegova kasnog opusa. Ipak, nakon praizvedbe Koncerta za orkestar 1943., u izvedbi Bostonskih simfoničara pod vodstvom Sergeja Koussevitzkog, njegova se djela sve više otkrivaju. Prima narudžbe Yehudija Menuhina, za kojega je 1944. nastala Sonata za violinu solo, te Williama Primrosea, violista u usponu koji je, impresioniran Bartókovim Drugim violinskim koncertom (iz 1938.) u Menuhinovoj izvedbi, u prosincu 1944. predložio Bartóku novo djelo. Bartók je 1945. uspio napisati i Treći klavirski koncert posvećen supruzi, za koji je skladateljev učenik i prijatelj Tibor Serly (1901. – 1978.) dovršio zadnjih sedamnaest taktova. Serly, uz to što je bio skladatelj i sam violist, bio je zaslužan i za dovršenje, praizvedbu i objavljivanje Koncerta za violu i orkestar (1945.) koji je skladatelj ostavio u skicama.


Dana 8. rujna 1945. Bartók je pisao Primroseu da je novi koncert zaključen „u skicama. Tako da je potrebno samo još skladati partituru, što je čisto mehanički posao... Ako me ništa ne spriječi, mogao bih biti gotov kroz pet do šest tjedana, tako da kopiju orkestralne partiture možete očekivati drugom polovicom listopada... Djelo će biti puno transparentnije nego Violinski koncert. Također, tamnija, muževnija priroda Vašeg instrumenta utjecala je na opći karakter djela. Najviši ton je a, ali sam puno više koristio dublje registre. Koncert je napisan u vrlo virtuoznom stilu. Moguće je da će se neke pasaže pokazati nespretnima ili nesvirljivima. No to ćemo raspraviti nakon što date svoje komentare.“ Bartók, kojemu je 1943. dijagnosticirana leukemija, umro je 26. rujna 1945. Prema svemu sudeći, skladatelj je ipak imao puno više materijala u glavi nego na papiru, a skica koju je ostavio sastojala se od samo petnaest rukopisnih stranica, nečitkih i teško prohodnih. Serlyju su bile potrebne gotovo tri godine rada na pripremi za izvedbu.


Djelo je praizvedeno 2. prosinca 1949. s Primroseom u ulozi solista i nekadašnjim Bartókovim učenikom, Antalom Dorátijem, koji je ravnao Simfoničarima iz Minneapolisa. Koncert je gotovo odmah prepoznat kao jedan od glavnih priloga prilično ograničenoj koncertantnoj literaturi za violu. Prva snimka pojavila se već 1950. s Primroseom u ulozi solista, a čak su se i neki violinisti, poput Menuhina, prihvatili viole kako bi mogli izvesti ovo djelo. Već s pojavom djela počele su i rasprave o njegovoj izvornosti, a devedesetih godina prošloga stoljeća pojavilo se i nekoliko novih verzija koje se razlikuju od Serlyjeva „originala“.


Serly je razgovarao o djelu sa skladateljem neposredno prije odlaska u bolnicu u rujnu 1945. godine. U to doba skladatelj je odustao od četverostavačne dispozicije, napustivši prijašnje planove za scherzo, i došao do trostavačne forme u kojoj je spori stavak bez stanke povezan s finalom. Serly je ostavio sljedeće bilješke o djelu:

„Započinje solom viole koju prati laki ritamski puls. Kadencno ubrzanje u prvih trinaest taktova, koji se pokazuju kao uvod, slijedi nastup prve teme... Druga je tema izrazito kromatska i kontrapunktska, bez usporedbe u cjelokupnom Bartókovu opusu. Tonski nizovi uspinju se, propadaju i međusobno isprepleću. Situacija ipak ostavlja dojam potpunog spokoja.

Kratki interludij, Lento parlando, prethodi drugome stavku koji podsjeća na kantorovo improviziranje... Motiv u fagotu povezuje ga s glavnom temom stavka. Izražajna jednostavnost ove glazbe određena je i ternarnom A-B-A formom... U ovome stavku Bartók iskorištava sve registre solističkog instrumenta... Prema kraju, motiv teme prvoga stavka ponovno se čuje, vodeći stavak ususret kadenci koja bez stanke vodi u allegretto uvod trećega stavka.


Kao kontrast svemu što je prethodilo, finale je veseli ples u formi ronda... više rumunjski nego mađarski u karakteru. Solo viola kreće se stavkom u tempu bez daha, malo usporavajući tek u folklornoj melodiji trija... Otud nadalje, uzlazni i silazni kromatski nizovi podsjećaju na slično korištenje kromatizma u drugoj temi prvog stavka. Četverotaktni fortissimo tutti, koji slijedi uzlazna pasaža u violi, dovodi ovaj Koncert kraju što ostavlja bez daha.“


Richard Strauss

Richard Strauss

Foto: / / /

Dugi život Richarda Straussa (1864. - 1949.) počeo je glazbom. Odrastajući uz oca glazbenika (glavnoga hornista dvorskog orkestra u Münchenu), rano je počeo pokazivati glazbeni dar i već u šestoj godini osmišljavati skladbe. Zarana je dobio priliku i raditi s orkestrom: na mjesto glavnog dirigenta dvorskog orkestra u Meiningenu stigao je 1885. preporukom dirigenta Hansa von Bülowa. Od prvotnih je orkestralnih radova mogao razvijati izraziti smisao za orkestralni kolorit, a zatim se izgraditi u briljantnog majstora orkestracije. U Meiningenu se mladi Strauss upoznaje s Aleksandrom Ritterom, fanatičnim sljedbenikom Wagnerovih i Lisztovih „naprednih“ ideja, te se od skladatelja „apsolutnih“ formi (sonate, kvarteta, koncerta i simfonije) okreće programnom stvaralaštvu. Tijekom ljeta 1888. radi na dvjema simfonijskim pjesmama: Macbethu (dovršenom tek 1891.) i Don Juanu, koju je završio u nekoliko mjeseci.


Prve zamisli za Don Juana Strauss je tog ljeta zapisao u Italiji, gdje se odmarao od angažmana u minhenskoj Dvorskoj operi, u kojoj je 1886. preuzeo mjesto trećeg dirigenta. No, ideja ove simfonijske pjesme nastala je 1885. kada je upoznao dramu Don Juans Ende, temeljenu na nedovršenom djelu Nikolausa Lenaua, koju je Strauss gledao s Bülowom u Frankfurtu. Pjesnik je lik nemilosrdnog osvajača žena interpretirao kao romantičnog junaka prožetog osjećajem uzaludnosti i očaja, koji neprestano traži idealnu ženu, ali je nikada ne pronađe pa, umoran od neispunjenog života, zapravo voljno umire.


U genezi nastanka treba uzeti u obzir i to što je, nedugo nakon što je počeo skladati djelo, Strauss u Münchenu dirigirao Mozartovim Don Giovannijem.


Za programski predložak skladatelj je odabrao tri odlomka iz Lenauove poeme koje je uvrstio u završnu verziju tiskane partiture. Usredotočio se na razvoj karaktera glavnog protagonista i na glazbeno portretiranje likova koje doživljavamo kao stvarne, s karakterima i osjećajima. Vođen glavnim motom, sadržanim u stihovima „Hinausund fortnach neuen Siegen, solang der Jugend Feuer pulsefliegen!“ (“Van, sve dalje k novim pobjedama, dok još vruće bìlo mladosti udara i juri!'“), stvorio je tonsku sliku duševnog stanja nezasitnog ljubavnika koga je „dah jedne žene, danas miris proljeća, sutradan već gušio poput teškog uzničkog zraka“ i koji je tražio „jednu u užitku mnogih“. Velik, snažan i blistav orkestar guste teksture, ali i profiliranih instrumenata, ozvučava niz raspoloženja, od nemirnog zanosa, junaštva i impulzivne strastvenosti, do senzualnosti i liričnosti. Početni dio skladbe izlaže portret Don Juana, zavodljivog i trijumfalnog. U središtu skladbe događa se duboko osjećajna ljubavna scena (melodija oboe), dok je Don Juanova glazba ukroćena u mirnom kontrapunktu dubokim gudačima. Preokret od Don Juanove izvorne teme prema „herojskoj“ sugerira njegovo odbacivanje prošlosti i osobnu transformaciju. Tu je plemenitu temu dodijeljenu rogovima u unisonu autor poslije citirao u simfonijskoj pjesmi Život junaka. Udes ga, međutim, sustiže. Glazba zastaje kada Don Juan, izazvan na dvoboj, baca mač na stranu i izlaže se smrti; u kratkoj codi, disonanca u dionici trube ilustrira približavanje oštrice protivničkog mača, a trileri u violinama i violama sa sve tišim orkestrom predočavaju Don Juanovo drhteće umiranje.


U Weimaru, gdje je preuzeo mjesto kapelnika Dvorskog kazališta, 11. studenog 1889. Strauss s velikim uspjehom praizvodi Don Juana, svoju prvu simfonijsku pjesmu. Bio je to sjajan početak njegova blistavog stvaralačkog rada, u kojem će simfonijske pjesme, uz opere, činiti težište. Bilo je to upravo u gradu u kojem je četrdeset godina prije važno razdoblje glazbene povijesti počeo Franz Liszt i tu stvorio novi žanr simfonijske pjesme.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!