15:26 / 13.04.2021.

Autor: Nataša Leverić / HRT

Osma simfonija Antona Brucknera u Majstorskom ciklusu

Aleksandar Marković

Aleksandar Marković

Foto: promo / promo

Četvrtak, 15. travnja 2021. u 20 sati

Mala dvorana Doma sportova


Simfonijski orkestar HRT-a

Aleksandar Marković, dirigent


Anton Bruckner

8. simfonija u c-molu, WAB 108 (u ediciji Roberta Haasa)

Allegro moderato

Scherzo: Allegro moderato - Trio: Langsam

Adagio: Feierlich langsam; doch nicht schleppend

Finale: Feierlich, nicht schnell


Zbog epidemioloških mjera i ograničenog broja posjetitelja na ovome koncertu, ulazak u Malu dvoranu Doma sportova bit će moguć samo za 100 prošlogodišnjih pretplatnika Majstorskog ciklusa koji nam među prvima potvrde dolazak na broj telefona 01/634-3549, radnim danom od 9 do 14 sati, od 7. do 13. travnja. Prijave primamo do popunjenja slobodnih mjesta. Molimo vas da radi evidencije posjetitelja u dvoranu dođete najkasnije do 19.30, uz poštivanje svih epidemioloških mjera. 

Aleksandar Marković

Aleksandar Marković

Foto: Vladimir Milardović / promo

Aleksandar Marković etablirao se kao karizmatični i nadahnjujući orkestralni i operni dirigent s uspješnim angažmanima na mjestu šefa dirigenta Tirolskoga državnog kazališta i Orkestra u Innsbrucku, glazbenog ravnatelja i prvog dirigenta Filharmonije u Brnu i glazbenog ravnatelja Opere North iz Leedsa.


U siječnju 2020. debitirao je u SAD-u u Operi u Seattleu izvedbom Evgenija Onjegina. U jesen 2019. ravnao je orkestrom Sinfonia Varsovia na festivalu La Folle Journée u Varšavi i zaslužio ponovni poziv u ožujku 2020. godine. U jesen 2020. ponovio je nastup sa Šleskom filharmonijom u Katowicama i na festivalu NOMUS u Novome Sadu. Redovito snima i održava koncerte sa Simfonijskim orkestrom HRT-a.


Rođen je u Beogradu, diplomirao kod Leopolda Hagera na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, a usavršavao se na Akademiji Chigiana u Sieni, gdje je primio Diploma d'onore. Dobio je stipendiju Zaklade Herberta von Karajana iz Berlina i osvojio prvu nagradu 7. Međunarodnoga dirigentskog natjecanja Grzegorz Fitelberg u Katowicama u Poljskoj.


Izvodi širok repertoar simfonijske i operne glazbe, od klasike i romantizma do suvremene glazbe. Znatiželja koju pokazuje za glazbu 20. stoljeća i glazbenu avangardu vodila ga je do izvedbi djela autora kao što su Hartmann, Schiske, István, Rozsa, Ligeti, Lutosławski, Glass, D'Ase, Pintscher, Larcher, Tüür, Yusupov, Salonen i MacMillan. Početkom 2018. snimio je glazbu za balete Scriabiniana Kasjana Golejzovskog i Satori Lorenza Dangela za plesnu trupu Sergeja Polunjina.


Kao glazbeni ravnatelj Opere North ravnao je Janáčekovom Jenůfom i Straussovim Kavalirom s ružom, kao i nizom orkestralnih koncerata na kojima je predstavio repertoar od Mozarta preko Schumanna i Wagnera sve do Straussa. Kao šef dirigent Tirolske opere priredio je hvaljene produkcije Salome, Ukletog Holandeza, Madame Butterfly, Tosce, Cavallerie rusticane, Pagliaccija, Figarova pira, Romea i Julije, Traviate, Nabucca, Norme i Labuđeg jezera, te mnogobrojne inovativne simfonijske programe. Također je ravnao novom produkcijom Moći sudbine u beogradskom Narodnom pozorištu te nastupio u praškom Nacionalnom kazalištu i Salzburškom državnom kazalištu. Wagnerovu godinu 2013. obilježio je novom produkcijom Ukletoga Holandeza u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani te koncertnom izvedbom opere Rienzi u dvorani Philharmonie am Gasteig u Münchenu.


Tijekom suradnje s Filharmonijom u Brnu, uz nastupe u redovitoj sezoni, predvodio je orkestar na gostovanjima u bečkom Konzerthausu, Velikoj festivalskoj dvorani u Salzburgu i Palači umjetnosti u Budimpešti, Brucknerhausu u Linzu, Dvorani kraljice Elizabete u Antwerpenu, Dvorani Reduta u Bratislavi, na Europskom tjednu u Passauu, te na opsežnoj turneji Japanom. U jesen 2014. izveli su program posvećen Wagneru u Stefaniensaal u Grazu, na svečanom koncertu u povodu 200. obljetnice tamošnjega Glazbenog zavoda.


Nastupao je uz mnoge orkestre kao što su Kraljevska filharmonija iz Liverpoola, Simfonijski orkestar grada Birminghama, Simfonijski orkestar RTE-a iz Irske, Belgijski nacionalni orkestar, Münchenski radijski orkestar, Simfonijski orkestar grada Odensea, Simfonijski orkestar Bournemoutha, Simfonijski orkestar škotskog BBC-a, Simfoničari iz Malmöa, Katarska filharmoniju, Orkestar Beethoven iz Bonna, Simfonijski orkestar HRT-a, Orkestar Praškog radija, Slovenska filharmonija, Slovačka filharmonija (s kojom je snimio CD Grješne žene za češku diskografsku etiketu Supraphon). Ostvario je i uspješne debitantske nastupe uz Operni i simfonijski orkestar iz Wuppertala, Komorni orkestar Lausanne, Simfonijski orkestar Teatra Verdi iz Trsta, Bremensku filharmoniju, Filharmoniju iz Lübecka te Mannheimski komorni orkestar.


Među drugim dirigentskim nastupima ističe koncerte uz Simfonijski orkestar Španjolske radiotelevizije, Bečki simfonijski orkestar, Dresdensku i Stuttgartsku filharmoniju, Staatskapelle iz Hallea, Praški simfonijski orkestar, Konzerthausorchester i Deutsche Symphonie-Orchester iz Berlina, Mozarteum-orkestar iz Salzburga, Bečki komorni orkestar i Concertverein također iz Beča, Škotski komorni orkestar, Filharmoniju Janáček iz Ostrave, Litavski nacionalni simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar St. Gallena, Državni orkestar iz Braunschweiga, Beogradsku, Zagrebačku i Sarajevsku filharmoniju, Vojvođanski simfonijski orkestar i Kremeratu Baltica.


Posvećen je potpori novim generacijama glazbenika; radio je sa simfonijskim orkestrom Sveučilišta za glazbu u Grazu te bio član ocjenjivačkog suda i predavač na Glazbenom festivalu mladih Summa Cum Laude u Beču.


Anton Bruckner, 1886.

Anton Bruckner, 1886.

Foto: / / /

Osma simfonija zadnja je dovršena simfonija Antona Brucknera (Ansfelden, 1824. - Beč, 1896.). Praizvedena je 18. prosinca 1892. godine pod ravnanjem Hansa Richtera, kao jedino Brucknerovo djelo predstavljeno na jednom pretplatničkom koncertu Bečke filharmonije, čiji predstavnici nisu bili baš naklonjeni Brucknerovoj glazbi. Mnogi pretplatnici napuštali su dvoranu između stavaka, a bečki kritičar Eduard Hanslick čekao je sve do finala, popraćen sarkastičnim pljeskom Brucknerovih pristaša. Sam Bruckner poslije je komentirao kako je Hanslick ostao toliko dugo „samo da bi otišao što ljući“. Među Brucknerovim pristašama Simfonija je dočekana s velikim oduševljenjem, a izvedbi je nazočio Hanslickov ljubimac Johannes Brahms, kao i mnogi istaknuti Brucknerovi zagovornici poput Huga Wolfa, Johanna Straussa ml., Siegfrieda Wagnera i više predstavnika carske obitelji; car Franjo Josip I., kojemu je Bruckner djelo posvetio, izostao je zbog lovačkih obveza.


„Umjetnički uspjeh“, zabilježio je nakon praizvedbe Theodor Helm: „među najbriljantnijim u njegovoj slavnoj karijeri. Burni pljesak dolazio je ne samo od njegovih prijatelja, nego i iz cijele publike“. Jedan je drugi kritičar zabilježio: „Dašak pomirenja javio se među skupinama koje su se godinama borile za i protiv Brucknera“. Čak je i Hanslick komentirao: „Nalazim ovu simfoniju, kao i ostale Brucknerove simfonije, zanimljivom u pojedinostima, ali stranom u cjelini, zapravo odbojnom. Posebnost ovoga djela sastoji se, da kažem najkraće, od unošenja Wagnerova dramatskog stila u simfoniju... U svim stavcima, a posebno u prvom i trećem, ima zanimljivih pasaža, bljeskova genijalnosti, ali ne i u cjelini! Nije nemoguće da će budućnost pripasti tome grozomornom zastarjelom stilu - budućnost za kojom upravo zbog toga ne žudimo!“ Hugo Wolf zaključio je: „Ostvarenje giganta, i po duhovoj dimenziji i po opsegu iznad svih drugih majstorovih simfonija... Bila je to apsolutna pobjeda svjetla nad tminom, i oluja oduševljenog pljeska bila je poput elementarne prirodne nepogode. Ukratko, bio je to trijumf koji bi poželio svaki rimski car“.


Simfonija je skladana između 1884. i 1887. godine, u vrijeme skladateljeva optimizma zbog više uspjelih izvedbi drugih simfonijskih ostvarenja diljem Europe. Prvi izbor za dirigenta trebao je biti Hermann Levi, koji je postigao uspjeh izvedbom skladateljeve prethodne simfonije. No Levi nije znao što bi počeo s djelom takvih razmjera i smionosti, poručivši Bruckneru da ga je potrebno doraditi. Prvu reviziju Bruckner je napravio 1890., a zatim je doradio 1892. za tisak i praizvedbu. U toj verziji djelo se izvodilo gotovo pedeset godina.


Godine 1939. Robert Haas objavljuje „kompromis“ između izvorne inačice iz 1887. i tiskane verzije iz 1892. godine. Haas polazi od pretpostavke da je Bruckner prvi stavak preradio iz osjećaja unutarnjeg uvjerenja (potaknut Levijevim odbijanjem), dok su Adagio i Finale prošli „nemarniji pristup reviziji“. Kasniji znanstvenici opisat će Haasov pristup „činom kreativne muzikologije“.


Godine 1972. Leopold Nowak odbacit će Haasov pristup, strogo se držeći Brucknerovih autografa, a skladateljeve revizije promatrajući ne kao odraz Brucknerova sloma zbog Levijeva odbacivanja, nego kao rezultat skladateljeva umjetničkog perfekcionizma. Danas su podjednako u optjecaju obje ove verzije, ali i prva inačica iz 1887. godine.


Osma simfonija utjelovljuje Brucknerovo skladateljstvo u cjelini, sa svim složenostima i proturječnostima koje od nastanka do danas izaziva. Istodobno ekstenzivna u trajanju i destilirana u sadržaju, ova simfonija privlači podjednaku pozornost slušatelja, glazbenika, istraživača i kritičara, a unatoč svim naporima ostaje zapanjujuće tajanstvena“, bilježi Benjamin M. Korstvedt 2000. godine u knjizi posvećenoj Brucknerovu posljednjem cjelovitom simfonijskom ostvarenju.


Scherzo i Finale, prema Brucknerovim riječima, progoni „der deutsche Michel“, naivni i prostodušni lik iz njemačke narodne predaje. Adagio je poput „očiju mlade djevojke“ u koje se netko „preduboko zagledao“; coda je „Totenuhr... nešto slično trenutku kada netko umire, a pokraj njega je obješen sat koji pravilno otkucava kako se njegov život bliži kraju, tik, tak, tik, tak...“. Marion Bleß piše kako se psihološke napetosti u Osmoj simfoniji šire od „najave smrti“ u početnom stavku, preko prkosne teme Scherza, do idiličnog snivanja u Triju i uzdaha u Adagiu.


Finalni stavak je, prema Brucknerovu iskazu, carski susret Njemačke, Austro-Ugarske i Rusije u mjestu Skierniewicama 1884. godine. Limeni puhači, prema tome, predstavljaju vojničku glazbu, četvrtinski udari u gudačima „Kozake u kasu“, a fanfare „susret Njihovih veličanstava“. U isijavajućem C-duru code, glavne teme svih četiriju stavaka, napokon se nalaze u zajedništvu. Bleß napominje kako bi Brucknerove komentare trebalo uzeti s puno zagrada. „Osma se veličinom, izražajnim intenzitetom i opsegom izravno sukobljava u odnosu prema pitanju simfonijske vrste nakon Beethovena i Wagnera, a nejasno artikuliranim programom zauzima prostor između apsolutne i programne glazbe“. Što se tiče izvedbe, dodaje, Osma je upućivala izazov interpretima kao i slušateljima, prizivajući izljeve pohvala i glasnu kritiku.


„Moja Osma je misterij“, zaključio je skladatelj, najbolje pogađajući neuhvatljivu prirodu vlastitog remek-djela.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!