10:46 / 30.03.2021.

Autor: Ana Vidić / HRT

Daleka svjetlost: duhovnost u djelima Antonija Vivaldija, Pēterisa Vasksa i Gustava Mahlera

.

.

Foto: . / .

U srijedu, 31. ožujka, u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, Simfonijski orkestar HRT-a nastupit će pod ravnanjem maestra Ivana Repušića, uz soliste Sonju Runje, alt, i Stanka Madića, violina, a na programu će biti djela Antonija Vivaldija, Pēterisa Vasksa i Gustava Mahlera. Koncert se održava bez publike, u skladu s epidemiološkim mjerama, uz televizijsko i radijsko snimanje. Snimka će se emitirati u četvrtak, 1. travnja u 20 sati na Trećem programu Hrvatskoga radija, te u petak, 2. travnja u 17 sati na Trećem programu Hrvatske televizije.


Simfonijski orkestar HRT-a

Ivan Repušić, dirigent

Sonja Runje, alt

Stanko Madić, violina


Antonio Vivaldi: Stabat mater, za solo alt i orkestar, RV 621

Pēteris Vasks: Koncert za violinu i orkestar br. 1, Daleka svjetlost

Gustav Mahler: Adagietto, 4. stavak iz Pete simfonije


Ivan Repušić

Ivan Repušić

Foto: Damil Kalogjera / promo

Ivan Repušić (1978.) jedan je od najvažnijih i najuspješnijih hrvatskih dirigenata mlađeg naraštaja, šef dirigent Orkestra Minhenskog radija, prvi stalni gost dirigent Njemačke opere u Berlinu i donedavni glavni glazbeni ravnatelj Državne opere Donje Saske u Hannoveru.


Profesionalni rad u njemačkim kulturnim ustanovama počeo je na dužnosti prvog dirigenta Državne opere Donje Saske u Hannoveru (2010. – 2013.). Nakon dirigentskoga debitantskog nastupa u Njemačkoj operi u Berlinu u produkciji Puccinijeve opere La bohème (2011.), imenovan je dirigentom te ugledne operne kuće (od sezone 2012./2013.) i u njoj od 2014. godine djeluje kao prvi stalni gost dirigent. Do danas je ostvario niz uspješnih opernih izvedbi, kao što su Macbeth, Tosca, Turandot, La bohème, Evgenij Onjegin, Nabucco, Krabuljni ples, La traviata, Carmen, Čarobna frula, Lucia di Lammermoor, Tannhäuser i dr. Bio je glavni glazbeni ravnatelj Državne opere u Hannoveru od 2016. do 2019. godine. Za to je vrijeme dirigirao mnogobrojnim premijernim opernim naslovima (Salome, Faustovo prokletstvo, Ukleti Holandez, Manon Lescaut, Aida...) i simfonijskim koncertima. Kao šef dirigent Orkestra Minhenskog radija (MRO) od 2017. godine ravnao je nizom koncertnih produkcija opera (Luisa Miller, Dva Foscarija, Attila, Lastavica, Ero s onoga svijeta...) i orkestralnih djela.


U suradnji s vodećim svjetskim solistima, MRO-om i Zborom Bavarskog radija snimio je desetak nosača zvuka u izdanju vodećih europskih nakladničkih kuća: BR-Klassik, Warner Classics i cpo. Među njima je i album s djelima hrvatskih skladatelja Igora Kuljerića i Jakova Gotovca (Hrvatski glagoljaški rekvijem i Himna slobodi; BR-Klassik, 2020.) nagrađen međunarodnim priznanjem ICMA za 2021. godinu u kategoriji Zborske glazbe te francuskom nagradom Diapason d’Or u kategoriji Découverte (Otkriće). Također, 2020. godine je, u izdanju etiketa cpo i BR-Klassik, objavljen CD Jakov Gotovac: Ero s onoga svijeta kao snimka koncertne izvedbe opere u Münchenu 2019. godine, na kojoj je, uz soliste Valentinu Fijačko Kobić, Jelenu Kordić, Tomislava Mužeka, Ljubomira Puškarića, Ivicu Čikeša i Suzanu Češnjaj, sudjelovao Zbor HRT-a, uz Orkestar Minhenskog radija.


Repušić je ravnao brojnim uglednim orkestrima u Europi i šire: Orkestrom Njemačke opere u Berlinu, Simfonijskim orkestrom Berlinskog radija, Filharmonijskim orkestrom Sjevernonjemačkog radija u Hannoveru, Simfonijskim orkestrom Giuseppe Verdi iz Milana, Praškim simfonijskim orkestrom, Orkestrom Norveške nacionalne opere u Oslu, Briselskom filharmonijom, Tokijskom filharmonijom, Slovenskom, Panonskom i Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a i dr. Redovito gostuje na europskim festivalima i glasovitim pozornicama, među kojima se izdvajaju: dvorana Berlinske filharmonije, bečki Musikverein, berlinski Konzerthaus, Festspielhaus u Baden-Badenu, minhenski Gasteig, Herkulessaal i Prinzregententheater, praška dvorana Smetana, dvorana Kultur- und Kongresszentruma u Luzernu, festival Verdi u Parmi i dr. Često nastupa u uglednim njemačkim opernim kućama kao što su Hamburška državna opera (Ljubavni napitak, Rigoletto, La bohème, Tosca), drezdenska Semperoper (Čarobna frula, La traviata, Simon Boccanegra, Macbeth, Tosca), Komična opera u Berlinu (Rigoletto, La traviata), Aalto Musiktheater u Essenu (Falstaff) itd. Od nadolazećih dirigentskih angažmana valja istaknuti gostovanje u Njemačkoj operi u Berlinu (Ukleti Holandez, La Gioconda, Falstaff), novu produkciju opere Turandot u drezdenskoj Semperoper, koncertne izvedbe opera Lombardijci i Le Villi s MRO-om, turneje s Dianom Damrau te koncerte sa Simfonijskim orkestrom Berlinskog radija, Bremenskom filharmonijom i dr.


Repušić je dirigiranje studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasama Igora Gjadrova i Vjekoslava Šuteja. Usavršavao se kod uglednih dirigenata poput Jorme Panule, Gianluigija Gelmettija, Kazushija Onoa i Donalda Runniclesa. Profesionalnu karijeru počeo je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu (2002.) gdje je obnašao dužnosti šefa dirigenta i ravnatelja Opere (2006. – 2009.). Tada je ravnao mnogim izvedbama talijanskoga, francuskoga, ruskoga i hrvatskoga opernog repertoara (G. Verdi: Don Carlos, Aida, Simon Boccanegra, Trubadur, Nabucco; G. Puccini: Sestra Angelica, Gianni Schicchi, Manon Lescaut, La bohème; P. I. Čajkovski: Evgenij Onjegin; Ch. Gounod: Faust; G. Donizetti: Lucia di Lammermoor, Ljubavni napitak; G. Rossini: Seviljski brijač; R. Leoncavallo: I Pagliacci; J. Gotovac: Ero s onoga svijeta; J. Hatze: Povratak i dr.). Djelovao je kao ravnatelj glazbenog programa dvaju uglednih hrvatskih glazbenih festivala: Splitskoga ljeta (2006. – 2009.) i Dubrovačkih ljetnih igara (2010. – 2012.). Od 2005. godine surađuje sa Zadarskim komornim orkestrom kao šef dirigent. Uz dirigentske obveze bio je posvećen i pedagoškom radu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (2004. – 2016.) gdje je stekao zvanje izvanrednog profesora. Za svoja umjetnička postignuća nagrađen je brojnim važnim hrvatskim priznanjima, među kojima su: Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Vatroslav Lisinski, Nagrada Milka Trnina, zatim Nagrade Orlando, Grada Zadra i dr.


Sonja Runje

Sonja Runje

Foto: promo / promo

Altistica Sonja Runje među traženijim je umjetnicama na međunarodnim pozornicama barokne glazbe koje su je ugostile diljem Europe: od Čajkovskijeve filharmonije u Moskvi do velebne Felsenreitschule u Salzburgu, gdje je 2019. uspješno debitirala na festivalu Salzburger Festspiele. Iako se profilirala u glazbi 17. i 18. stoljeća, njezin repertoar obuhvaća širok raspon opernih i koncertnih naslova.


Unatoč za kulturu turbulentnoj 2020., ostvarila je niz uloga u djelima Georga Friedricha Händela: Disinganna u scenskoj inačici oratorija Il trionfo del Tempo e Disinganno u Nacionalnoj Operi u Montpellieru, Corneliu u operi Julije Cezar u Egiptu u kazalištu u švicarskome St. Gallenu, a u istoj je operi, ovaj put u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, tumačila ulogu Tolomea. Njezini daljnji angažmani u ovoj i sljedećoj sezoni uključuju naslovnu ulogu u operi Amadigi di Gaula G. F. Händela u Oxfordu, Tolomea u također Händelovu Juliju Cezaru u Egiptu u finskoj Savonlinni, Alcinu u operi Orlando furioso A. Vivaldija u Parizu i Dortmundu, Čarobnicu u Didoni i Eneju H. Purcella u Helsinkiju, te Calipso u Polifemu N. Porpore u Bayreuthu.


Na hrvatskim i inozemnim opernim pozornicama predstavila se u raznolikim ulogama. Tu su Bradamante u operi Orlando furioso A. Vivaldija, Calipso u Polifemu N. Porpore, Isabella u Talijanki u Alžiru G. Rossinija, Sesto u operi La clemenza di Tito W. A. Mozarta, Badessa, Frugola i Zita u Triptihu G. Puccinija, Orlofsky u Šišmišu J. Straussa ml., Čarobnica u Didoni i Eneju H. Purcella, Orfej u Orfeju i Euridici Ch. W. Glucka, Olga u Evgeniju Onjeginu P. I. Čajkovskog, Maddalena u Rigolettu G. Verdija, Mercedes u Carmen G. Bizeta, Iviša u Adelu i Mari J. Hatzea, Smeraldina, princeze Linette i Nicolette u operi Zaljubljen u tri naranče S. Prokofjeva itd.


Redovito nastupa i kao koncertna solistica (izdvajaju se izvedbe Božićnog oratorija J. S. Bacha, Ilije F.Mendelssohna Bartholdyja, Nelsonove mise J. Haydna, ciklusa Zimsko putovanje F. Schuberta, Mise u h-molu J. S. Bacha, Hrvatske mise B. Papandopula, Rekvijema M. Durufléa, Druge simfonije G. Mahlera, Rekvijema i Mise brevis W. A. Mozarta, Sna ljetne noći F. Mendelssohna Bartholdyja, Glorije i Stabat Mater A. Vivaldija, Stabat Mater G. B. Pergolesija, Mesije i Dixit Dominus G. F. Händela, Božićnog ortaorija C. Saint-Saënsa, Devete simfonije L. van Beethovena, itd.) s orkestrima poput Armonia Atenea, Les Accents, Atenskog državnog orkestra, Zagrebačke filharmonije, Zagrebačkih solista, Hrvatskog baroknog ansambla, Dubrovačkog simfonijskog orkestra i drugih.


S pohvalama je diplomirala solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Martine Gojčete Silić, a usavršava se kod Eve Blahove u Bratislavi.


Stanko Madić

Stanko Madić

Foto: promo / promo

Stanko Madić (Beograd, 1984.) počeo je učiti violinu kao šestogodišnjak kod prof. Roberta Toškova. S četrnaest godina upisuje Fakultet muzičke umjetnosti u Beogradu kao prvorangirani na prijamnom ispitu u klasi Dejana Mihailovića kod kojega je i diplomirao kao najbolji student generacije. Kod istoga je profesora magistrirao u dobi od 19 godina na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Završio je i master studij u Dresdenu u klasi Igora Malinovskog, a usavršavao se na majstorskim tečajevima Viktora Tretjakova, Leonida Pejsahova i Midori Goto. Bio je stipendist Kraljevskog fonda Karađorđevića, Fonda Meri Žeželj Majer i Srpskog fonda za razvoj naučnog i umjetničkog podmlatka. Dobitnik je nagrade ArtLinka za najperspektivnijeg glazbenog umjetnika koja mu je osigurala potporu Audija za snimanje CD-a kao i mnoge koncerte i majstorske tečajeve


Predavao je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu kao asistent prof. Megumi Teshimi (2004. - 2008.), bio stalni član Staatskapelle Dresden (2008. - 2011.) i prvi koncert-majstor Državne filharmonije Nürnberg (2011. - 2018.), a od 2018. je prvi koncert-majstor Orkestra Minhenskog radija.


Laureat je i dobitnik brojnih prvih i posebnih nagrada na međunarodnim natjecanjima i festivalima: Cirenie Talentov, Jaroskav Kocián, Rodolfo Lipizer, Jeunesses Musicales, Petar Toškov, Violine in Dresden, Valsesia Musica. Nastupa kao solist, komorni i orkestralni glazbenik diljem Europe kao i u Aziji, Africi i SAD-u. Surađivao je s vodećim glazbenicima regionalne i svjetske glazbene scene, među kojima su Mischa Maisky, Fazil Say, Philippe Jordan, Julian Rachlin, Janine Jansen, Midori Goto i Emanuel Ax.


Kao solist nastupao je sa svim simfonijskim orkestrima u Srbiji. U Njemačkoj je nastupao s Bremenskom filharmonijom, Staatskapelle Dresden, Državnom filharmonijom Nürnberg, Orkestrom Bavarskog radija; u Francuskoj s Nacionalnim orkestrom Bretanje, Nacionalnim orkestrom Lorraine; u Južnoj Africi s Filharmonijom Johannesburga i Durbanskom filharmonijom te u Austriji s Bečkim simfoničarima.


Član je baroknog ansambla Il terzo suono sa Sergiom Azzolinijem, te djeluje kao koncert majstor No Borders Orchestra, Luksemburškog komornog orkestra i Bavarskog komornog orkestra. Redovito gostuje na mnogim europskim i azijskim festivalima komorne glazbe. Snimao je za RTS, RAI, MTV, BR, ARD, ZDF…


Stanko Madić živi u Njemačkoj i svira violinu graditelja Carla Carlettija kupljenu zahvaljujući potpori Commerzbank Nürnberg.


Antonio Vivaldi

Antonio Vivaldi

Foto: . / .

Zasluge Antonija Vivaldija (1678. - 1741.) u razvoju koncerta 18. stoljeća su nesporne: gotovo 500 do danas sačuvanih koncerata (najviše za solo violinu, ali zastupljeni su i flauta, violončelo, fagot, viola te mnogi drugi instrumenti, često i u neuobičajenim kombinacijama) bili su uzorom skladateljima diljem Europe, u prvome redu zbog formalne preglednosti i sustavne primjene trostavačnosti. Ekonomičnije tretiranje gudačkog orkestra te dramatizaciju uloge solista slijedili su mnogi vodeći autori instrumentalne glazbe kasnoga baroka: Giuseppe Tartini, Pietro Locatelli, Georg Philipp Telemann i Johann Sebastian Bach.


Vivaldiju je potkraj života popularnost znatno pala; umro je osiromašen u Beču te je i pokopan kao siromah, a u desetljećima koja su slijedila njegov je opus bio gotovo potpuno zaboravljen. No, početkom 20. stoljeća, proučavajući Bachovu ostavštinu, stručnjaci su ustanovili znatan utjecaj Vivaldija, otkrivši njegove originale u Bachovim transkripcijama, što je 1920. pridonijelo otkriću njegova opsežnog osobnog arhiva partitura koji je zatim pohranjen u Nacionalnoj knjižnici u Torinu. Otkriveno je tada i da je napisao veći broj sakralnih djela. S obzirom na to da nije bio maestro di cappella u nekoj crkvi, teško je pretpostaviti pod kojim ih je okolnostima mogao pisati (iako je bio svećenik), no više od pedeset sačuvanih skladbi svjedoči o raznolikom opusu visokih dosega u formi, ekspresiji i umjetničkoj razini usporedivoj s onom u njegovoj instrumentalnoj glazbi.


Najranije ostvarenje u tom dijelu njegove ostavštine (kojemu je moguće odrediti dataciju) jest Stabat mater, RV 621. Pretpostavlja se da je narudžbu mogao dobiti u Brescii gdje je boravio 1711. kako bi svirao u crkvi Santa Maria della Pace. Na popisu narudžbi crkve nalazi se Stabat mater za alt i gudače koji je bio namijenjen izvedbi na blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije 1712. (te se godine obilježavao 18. ožujka). Vivaldi je uglazbio prvih deset od ukupno 23 strofe potresnog spjeva iz 13. stoljeća o boli i bdijenju Majke Božje podno križa, vjerojatno za izvedbu u sklopu Večernjih. U neobičnoj kombinaciji strofnog i prokomponiranog pristupa, pri čemu se glazba prvih triju stavaka ponavlja u stavcima 4-6, primijenio je svoje vještine instrumentalnog skladatelja, ne mareći toliko za značenja i naglaske u tekstu. Mnogi u djelu vide odjeke njegove prve objavljene zbirke koncerata, L'estro armonico, op. 3, iz 1711. godine. No, slažu se da je mjestimice postigao impresivne efekte dočaravanja teksta, a tijekom cijelog djela uzvišeno i tragično ozračje, istaknuto polaganim tempom.


Djelo je prvi put predstavljeno suvremenoj javnosti 1939. na Vivaldijevu tjednu u Sieni zahvaljujući skladatelju i dirigentu Alfredu Caselli, a deset godina poslije je tiskana i partitura.


Peteris Vasks

Peteris Vasks

Foto: promo / promo

„Većina ljudi danas više ne posjeduje uvjerenja, ljubav i ideale. Duhovna se dimenzija izgubila. Namjera mi je osigurati hranu za dušu i to je ono što propovijedam u svojim djelima“, riječi su latvijskog skladatelja Pēterisa Vasksa zapisane na internetskoj stranici izdavača njegovih partitura Schott Music. Rođen 1946. u Aizputeu u Latviji, školovan u Rigi i Vilniusu (kontrabas, kompozicija), Vasks je kao skladatelj osjetio represiju kulturne doktrine Sovjetskog Saveza, no danas je međunarodno priznat i nagrađivani skladatelj čija djela izvode ugledni glazbenici diljem svijeta.


„Njegove skladbe sadržavaju arhaične, folklorne elemente latvijske glazbe i smještaju ih u dinamičan i izazovan odnos s jezikom suvremene glazbe. Djelima redovito daje programne naslove temeljene na prirodnim procesima. Njegove namjere nisu u tolikoj mjeri usmjerene ka čistoj poetskoj pohvali prirode ili razmetljivom tonskom slikanju, već traganju za temama poput složene interakcije između čovjeka i prirode i ljepote života s jedne strane, te neizbježne ekološke i moralne destrukcije svijeta što izražava glazbenim jezikom. Često se referira na vlastitu biografiju i nedavnu povijest patnje latvijskog naroda“, zapisano je nadalje na internetskoj stranici izdavača.


O svojemu prvom Koncertu za violinu i orkestar, naslovljenom Daleka svjetlost (Tālā gaisma), skladatelj je zapisao:


„Tijekom godina koje su prethodile skladanju Daleke svjetlosti, često sam razmišljao o pisanju opsežnog djela za violinu, osobito nakon što sam dovršio koncert za violončelo. U ljeto 1996., Gidon Kremer me je zamolio da napišem violinski koncert za novoosnovani orkestar mladeži baltičkih zemalja, Kremerata Baltica. Tada sam čitao Kremerovu knjigu Trenuci iz djetinjstva. Ozračja u knjizi imala su najveći utjecaj na ovaj Koncert. Počeo sam ga pisati u jesen 1996. i na proljeće sljedeće godine dovršio tridesetominutno djelo.


Koncert čini jedan dugi stavak, s kontrastirajućim epizodama i trima kadencama za solista. Glavna tema dolazi iz tišine i vraća se u tišinu, puna idealizma i ljubavi, katkad melankolična i dramatična. Prvi tonovi polagano rastu, bez žurbe; zatim nastupa melankolična kantilena. Nakon prve kadence, počinje opsežna tema s dubokim tonovima koji postupno dobivaju na snazi i intenzitetu. S iznenadnom promjenom tempa i karaktera počinje sljedeća epizoda; u njoj sam uporabio jezik blizak latvijskoj narodnoj glazbi. Druga kadenca donosi nešto drugačiji karakter koji nestaje u energičnom tuttiju.


Nakon te provale energije vraća se tišina. Lirska linija violine vodi u drugu, dramatičnu epizodu. Treća kadenca i aleatorički dio koji slijedi čine središnji dio Koncerta. Aleatorički kaos prekida grub, čak i agresivan ritam valcera. U rekapitulaciji, vraćaju se ideje s početka. Iako se na trenutak javlja zvuk bola, Koncert zamire u blistavoj tuzi. Još jedanput, zvuk valcera – sada kao odraz daleke uspomene.


Udaljena svjetlost posvećena je Gidonu Kremeru, mojem nekadašnjem školskom kolegi kojega sam ponovno sreo kroz glazbu. Koncert je naručio Salzburški festival te su ga 10. kolovoza 1997. praizveli Gidon Kremer i Kremerata Baltica pod ravnanjem Sauliusa Sondeckisa.“ (Pēteris Vasks, en.schott-music.com).


Za Koncert Udaljena svjetlost, Pēteris Vasks primio je Veliku glazbenu nagradu Latvije 1998. godine, a snimka djela zaslužila je Classical Cannes Award 2005.


Gustav Mahler

Gustav Mahler

Foto: . / .

Svoju Petu simfoniju Gustav Mahler (1860. – 1911.) dovršio je u vjerojatno najsretnijem životnom razdoblju – tijekom medenog mjeseca 1902., koji je sa suprugom Almom, iščekujući prvo dijete, proveo u vili nedaleko od Maiernigga u Austriji. Alma se prisjećala kako su u vilu stigli sa skicama Pete simfonije. Dva stavka bila su dovršena, a cijelo djelo do kraja kolovoza, no partitura je prošla mnogobrojne preinake do praizvedbe u Kölnu 18. listopada 1904. godine.


„Sve je prošlo prihvatljivo. Scherzo je grozan stavak! Imat će dug vijek na mukama. Sljedećih pedeset godina dirigenti će ga izvoditi prebrzo i unakaziti. Publika – oh, nebesa! Što će ona s ovim kaosom u kojemu se u jednom trenutku rađa novi svijet samo da bi u sljedećem bio uništen – s tim iskonskim zvukovima, uzavrelim, vrištećim, lomećim morem, s tim rasplesanim zvijezdama, zadihanim, sjajnim, bliještećim valovima?! Kako stado ovaca može reagirati na 'Eteričnu gozbu pjesme' nego blejanjem?! (…) Oh, volio bih kad bih mogao svoju simfoniju izvesti pedeset godina nakon svoje smrti“, izvijestio je Mahler suprugu nakon praizvedbe.


Iako publika nije bila sprema na glazbu tolikih ekstrema – opsega, intenziteta, zvuka i ekspresije – a možda upravo zbog toga, četvrti stavak, Adagietto, zaslužio je pozitivne reakcije. Pisan samo za harfu i gudače, s oznakom sehr langsam (vrlo polagano), djelovao je poput oaze mira i spokoja. Blagost zvuka i suzdržano ozračje učinili su Adagietto iznimno popularnim i puno prije negoli je Mahlerova glazba postala cijenjena i globalno izvođena; kao izdvojeno djelo nerijetko ga je i sâm Mahler dirigirao. Oznakama espressivo (izražajno), seelenvoll (produhovljeno) i mit innigster Empfindung (s najintimnijim osjećajem) skladatelj je prilično precizno odredio način izvođenja, te je djelo postalo jedan od najljepših izraza glazbenog sanjarenja. Zaobljenim, elegantnim linijama melodije glazba izranja gotovo iz tišine i razvija se do čeznutljiva vrhunca, nakon čega se vraća u spokoj, postižući izvanredan učinak lebdenja i beskonačnosti. Bio je to izraz ljubavne čežnje za suprugom, kojoj je uostalom posvetio cijelu Petu simfoniju, a tema koju iznose prve violine nadahnuta je Mahlerovom pjesmom sa stihovima:


Wie ich dich liebe, Du meine Sonne,

ich kann mit Worten Dir's nicht sagen.

Nur meine Sehnsucht kann ich Dir klagen und meine Liebe.


(Koliko te volim, tebe, moje sunce,

Ne mogu iskazati riječima.

Samo moja čežnja i moja ljubav mogu tebi jecati.)


Nešto drugačije konotacije priskrbio je Adagiettu film Smrt u Veneciji Luchina Viscontija (1971.) u kojemu postaje izraz melankolične čežnje, patnje i nesigurnosti, što je pridonijelo ne samo još većoj popularnosti djela nego i osobitoj zagonetnosti njegove interpretacije.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!