17:30 / 03.05.2021.

Autor: HRT

"Pjesnik, slikar, skladatelj": novi koncert u ciklusu Kanconijer

Matthias Grünewald: Trostruko lice, oko 1525.

Matthias Grünewald: Trostruko lice, oko 1525.

Foto: reprodukcija / /

Četvrtak, 6. svibnja 2021. u 20 sati

Mala dvorana Doma sportova


Simfonijski orkestar HRT-a

Tomislav Fačini, dirigent

Dubravka Šeparović Mušović, mezzosopran


Paul Hindemith

Mathis der Maler / Slikar Mathis, simfonija

Engelkonzert / Anđeoski koncert

Grablegung / Sahranjivanje

Versuchung des heiligen Antonius / Iskušenje svetog Antuna


Gustav Mahler

Rückert-Lieder / Rückertove pjesme, za glas i orkestar

Liebst du um Schönheit / Ljubiš li zbog ljepote

Ich atmet’ einen linden Duft! / Udisao sam blag miris!

Blicke mir nicht in die Lieder! / Ne gledaj mi u pjesme!

Um Mitternacht / U ponoć

Ich bin der Welt abhanden gekommen / Izgubljen sam u svijetu


Zbog epidemioloških mjera i ograničenog broja posjetitelja na ovome koncertu, ulazak u Malu dvoranu Doma sportova bit će moguć samo za 100 prošlogodišnjih pretplatnika Majstorskog ciklusa i ciklusa Sfumato koji nam među prvima potvrde dolazak na broj telefona 01/634-3549, radnim danom od 9 do 14 sati, od utorka 27. travnja do utorka 4. svibnja. Prijave primamo do popunjenja slobodnih mjesta. Molimo vas da radi evidencije posjetitelja u dvoranu dođete najkasnije do 19.30, uz poštivanje svih epidemioloških mjera. Izravni prijenos koncerta na Trećem programu Hrvatskoga radija i Trećem programu Hrvatske televizije.

Dubravka Šeparović

Dubravka Šeparović

Foto: promo / promo

Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, nakon rodnog Dubrovnika, školovanje nastavlja u Zagrebu gdje 1993. stječe diplomu na Arhitektonskom fakultetu. Studij solo pjevanja pohađa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u razredu Snježane Bujanović-Stanislav, gdje je diplomirala 1998. te magistrirala 2000. Usavršavala se kod Ruže Pospiš-Baldani i Eve Blahove. Već za studija njezine interpretacije privukle su pažnju glazbene javnosti; na pjevačkom natjecanju u Karlovyim Varyima 1999. osvojila je drugu nagradu i posebnu nagradu Praške državne opere, gdje je već sljedeće godine debitirala u naslovnoj ulozi Bizetove Carmen, dok se u Narodnom kazalištu u Brnu 2002. predstavila kao Amneris u Verdijevoj Aidi.


Godine 2001. postala je članicom Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a 2007. stekla je status prvakinje. Brojne su uloge koje je ostvarila na matičnoj sceni - Elettra u Mozartovu Idomeneu, Amneris u Aidi, Princeza Eboli u Don Carlosu, Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleria rusticana, Carmen, Adalgisa u Bellinijevoj Normi, Kundry i Ortrud u Wagnerovom Parsifalu i Lohengrinu, Crkvenjarka u Jenůfi - neke su od njih. Stalno prisutna i na inozemnoj opernoj sceni (u Brnu, Pragu, Saarbrückenu, Wuppertalu, Trieru, Luxemburgu, Sankt Gallenu, Grazu, Beču, Münchenu…) neprestano se iskazuje u tumačenju velikih uloga talijanskog, njemačkog, francuskog i slavenskog repertoara (Dalila, Carmen, Judith, Eboli, Ježibaba, Amneris, Herodijada, Fricka...). Pažnju posvećuje i ulogama hrvatske operne baštine, pa su na njezinu repertoaru i Doma (Ero s onoga svijeta) i Jele (Ekvinocij). Godine 2003., na turneji Opere Narodnog kazališta iz Brna, predstavila se japanskoj publici kao Carmen i kao Amneris, a 2010. tumačila je ulogu Herodijade na prvoj kineskoj izvedbi Straussove Salome. Surađuje s uglednim dirigentima i redateljima te kolegama-pjevačima među kojima su Paata Burchuladze, José Cura i Jonas Kaufmann. Jednako posvećena i koncertnom repertoaru, osobito njeguje opus Gustava Mahlera. Na koncertnom podiju iskazala se u nizu velikih vokalno-instrumentalnih partitura kao što su Missa solemnis i Deveta simfonija L. van Beethovena, ciklus Ljetne noći H. Berlioza, Rapsodija za alt J. Brahmsa, Requiem G. Verdija, Gurre-Lieder A. Schönberga.


Dobitnica je niza nagrada, među kojima su: Orlando (2000. i 2013.), Marijana Radev (2003., 2011., 2015.), Milka Trnina (2006.), Plaketa Grada Zagreba (2009.), Tito Strozzi (2011.), Nagrada Grada Zagreba (2012.), odlikovanje Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića, nagrada Najbolji Wagnerijanac 2013., Nagrada Grada Dubrovnika (2018.). Odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, 2016. proglašena je nacionalnom prvakinjom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.


Paul Hindemith

Paul Hindemith

Foto: promo / promo

Ubrzo po dolasku nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj 1933., Paul Hindemith (1895. – 1963.) našao se u problemima. Privatno se nije suzdržavao od izražavanja prezira za njihovu ideologiju, a iako je nastavio podučavati na Visokoj školi za glazbu u Berlinu nakon što su njegovi kolege Židovi, i drugi 'nepoćudni' dobili otkaze, nastavio je održavati prijateljstva i povezanost s njima; uostalom, i supruga mu je djelom bila židovskog podrijetla. Poput mnogih liberalnih Nijemaca, naciste nije doživljavao pretjerano ozbiljno, vjerujući da neće dugo ostati na vlasti, a oni su njega pak u početku tolerirali zbog njegova ugleda, no naposljetku mu je glazba proglašena 'dekadentnom', a dio opusa zabranjen za izvođenje uz opasku ministra propagande Josepha Goebbelsa kako upravo Hindemith predstavlja „drastičnu potvrdu koliko je židovska intelektualna infekcija zahvatila tijelo našega vlastitog naroda“. Bilo je to nedugo nakon što je Berlinska filharmonija pod ravnanjem Wilhelma Furtwänglera, 12. ožujka 1934., u Berlinu praizvela njegovu simfoniju Mathis der Maler (Slikar Mathis). Upravo je Furtwängler, tada vodeći njemački dirigent, bio naručitelj djela, a potpora Hindemithu dovela je u pitanje njegov status vodećeg njemačkog dirigenta. Iako je prva izvedba odjeknula kao velik uspjeh, mjesec dana poslije, izvođenje Simfonije je zabranjeno zbog Hindemithova kritiziranja Hitlerovih postupaka.


I sama simfonija tematizira tadašnje prilike preispitujući ulogu umjetnika u društvu, njegove obaveze i autonomiju te pritiske kojima je izložen. Temu je Hindemithu još 1932. predložio izdavač, a iako mu se tada nije činila osobito zanimljivom, dolazak nacista na vlast uvelike mu je približio te je prionuo pisanju libreta i glazbe za operu koja se temelji na izmišljenim događajima o slikaru Matthiasu Grünewaldu koji je živio na prijelazu u 16. stoljeće u vrijeme Seljačkog rata u Njemačkoj (1524.-25.). Radnja se dijelom oslanja i na povijesne činjenice, no prije svega je nadahnuta slavnim Grünewaldovim poliptihom Isenheimski oltar koji je nastao između 1512. i 1516. za samostan sv. Antuna u Issenheimu kraj Colmara u Francuskoj. Prema Hindemithu, Mathis smatra da ne može nastaviti udoban život dvorskog slikara dok oko njega bjesni pobuna seljaštva protiv crkvene i svjetovne vlastele. Stoga se pridružuje buni, no ubrzo se, zgrožen nasiljem, povlači, skrivajući se u šumi gdje usne kako ga opsjedaju isti demoni kao i sv. Antuna (koji je jedna od tema Isenheimskog oltara). Sveti Pavao Pustinjak ga uvjeri da je pogriješio što je okrenuo leđa svojem, od Boga mu danom, umjetničkom daru te da ga mora staviti u službu Svevišnjega i ponuditi mu najbolje plodove svojega rada.


Upravo za vrijeme rada na operi, Hindemithu je stigla Furtwänglerova narudžba za Simfoniju, te je odlučio podijeliti materijal s operom napisavši simfonijske stavke koji su se mogli iskoristiti i u istoimenoj operi. Svaki od triju stavaka Simfonije temelji se na Grünewaldovim živopisnim i katkad grotesknim slikama s Isenheimskog poliptiha. Engelkonzert (Anđeoski koncert), ujedno uvod u operu, predstavlja scenu u kojoj Djevici Mariji i djetetu Isusu pjevaju anđeli. Glazba dočarava svjetlo na slici blistavim akordima G-dura koji se suprotstavljaju uzlaznim pasažama u g-molu. U središtu je njemački srednjovjekovni narodni napjev Es sungen drei Engel (Tri anđela pjevaju) koji najprije mekano intoniraju tromboni, a potom preuzimaju i drugi instrumenti do veličanstvena bogatstva zvuka. Drugi stavak, Grablegung (Sahranjivanje) odnosi se na dio poliptiha koji oslikava polaganje Isusa u grob, a proizašao je iz posljednje scene opere, u kojoj se slikar Mathis priprema za vlastitu smrt i oprašta od svoje umjetnosti. Versuchung des heiligen Antonius (Iskušenje svetog Antuna) je scena sna u kojoj slikar proživljava ista iskušenja kao i sv. Antun. Temelji se na dvije slike Isenheimskog poliptiha: jednoj koja prikazuje sv. Antuna i demone, i drugoj na kojoj Antun susreće sv. Pavla Pustinjaka. Stavak ima nekoliko vrhunaca; posljednji donosi koralni napjev Lauda Sion Salvatorem te stavak završava u blještavoj afirmaciji pouzdanja u vjeru i moć umjetnosti.


Poput Simfonije, ni opera Slikar Mathis nije bila dobrodošla u Njemačkoj. Iako je premijera bila zakazana za 1935. u Berlinskoj državnoj operi, prvi je put predstavljena javnosti tek 1938. godine u Zürichu. Iste je godine Hindemith emigrirao u Švicarsku.

Gustav Mahler

Gustav Mahler

Foto: promo / promo

Gustav Mahler (1860. - 1911.), nakon gotovo dva desetljeća dirigentske aktivnosti u opernim kućama srednjoeuropskog prostora, preuzima 1897. vodstvo Bečke opere u kojoj će tijekom desetljeća visoko podići umjetničke standarde. U Operi je intenzivno radio devet mjeseci, dok je ljeta koristio za skladanje, provodeći ih u idiličnom okruženju u mjestu Maiernigg na Vrpskom jezeru u Koruškoj. U lipnju 1901. seli se u novu vilu, a u svojoj posebnoj kućici za skladanje od 14. lipnja do kraja kolovoza 1901. uglazbljuje četiri pjesme u verziji za klavir te za orkestar (Blicke mir nicht in die Lieder!, Ich atmet’ einen linden Duft, Ich bin der Welt abhanden gekommen, Um Mitternacht), dok je peta u nizu (Liebst du um Schönheit) nastala u kolovozu 1902. godine. U istom razdoblju pisao je i ciklus Pjesme mrtvoj djeci (dovršen 1904.) na stihove istog pjesnika, te Petu simfoniju.


S poezijom Friedricha Rückerta (1788. - 1866.), njemačkog romantičnog pjesnika, profesora orijentalnih jezika, filologa i prevoditelja, identificirala se Mahlerova osobita senzibilna priroda. U njoj se jednostavnim jezikom iskazuju najdublja emotivna i duševna stanja, ona odiše osjećajem melankolije i pesimizma, ali čuvajući česticu života. Mahlerova glazba upotpunila ju je intimnom osjećajnošću i vitalnošću. Prve četiri Rückertove pjesme praizvedene su zajedno s ciklusom Pjesme mrtvoj djeci u Beču 29. siječnja 1905., kada je izvedbom ravnao sam Mahler. On je odabrao malu Brahmsovu dvoranu Musikvereina kako bi pjesme mogle biti izvedene „na način komorne glazbe“, a mnogi ljubitelji solo pjesme pohrlili su na rasprodani koncert kako bi čuli revolucionarni koncept „recitala Lieda s orkestrom“. Pet Rückertovih pjesama izvorno nisu bile zamišljene kao ciklus, ali ih veže zajednička tematika, ozračje i autor stihova. Prvi put su zajedno objavljene kao dio ciklusa Sedam pjesama iz starih dana. Posljednju pjesmu, Liebst du um Schönheit, nije orkestrirao Mahler, već Max Puttmann. Tek je u novije vrijeme Universal Edition objavio partituru koja se sastoji od samo pet pjesama na Rückertove tekstove. Svaka pjesma donosi vlastitu glazbenu građu, teksturu i formu, i svaka na svoj način prati poetsku strukturu. Orkestracija je profinjena, orkestralne dionice i glas u stalnom su nadopunjavanju, a orkestralni interludiji potvrđuju težište Mahlerova rada na simfonizmu, što je iskazao i Bruno Walter kada je komentirao ciklus Pjesme mrtvoj djeci: „Mahler je stvorio dirljiv primjerak lirske umjetnosti. (...) Njegovu glazbenu suštinu čine uzvišene simfonijske melodije.“


Jasno strofno oblikovana Liebst du um Schönheit (Ljubiš li zbog ljepote) Mahlerov je dar supruzi Almi, s kojom se vjenčao 1902. Glas u pjesmi je glas siromašnog umjetnika neugledne pojave, s kakvom se karakterizacijom i sam Mahler često poistovjećivao. Pjesma Ich atmet’ einen linden Duft (Udisao sam blag miris!) sažima Mahlerovo umijeće da jednostavnim melodijskim mislima obuhvati složena emotivna stanja i prozračnošću glazbenog jezika ih transcendira na višu duhovnu razinu. Blicke mir nicht in die Lieder! (Ne gledaj mi u pjesme!) upozorava slušatelja da ne bude znatiželjan o procesu nastajanja djela sve do njegova završetka. Usporedbu s radom pčela Mahler analogno tonski oslikava. Kratak uvod uspostavlja perpetuum mobile sa suptilnim zujanjem prigušenih gudača. U pjesmi Um Mitternacht (U ponoć) Mahler istražuje simetričnu konstrukciju Rückertove pjesme koristeći ponavljajuće uzorke i fraze kako bi slušatelja što dublje uvukao u doživljaj noći, pred kraj uvodeći dramatičnost nalik Wagnerovu ekspresivnom glazbenom jeziku. “To sam uistinu ja”, rekao je Mahler o Ich bin der Welt abhanden gekommen (Izgubljen sam u svijetu), jednoj od njegovih najljepših pjesama. Dugi uvod rabi se i kao interludij i kao kontrapunkt s glasom. Engleski rog koji kontrapunktira s glasom simbol je usamljenog romantičnog umjetnika, povučenog od svijeta i od svih zemaljskih stvari, osuđenog na samoću i zaborav.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!