13:15 / 19.03.2021.

Autor: Nataša Leverić Špoljarić / HRT

Posveta junacima pandemije u Majstorskom ciklusu

Enrico Dindo i Simfonijski orkestar HRT-a

Enrico Dindo i Simfonijski orkestar HRT-a

Foto: Marija Štilinović / HRT

U četvrtak, 25. ožujka 2021. u 20 sati u Laubi, Simfonijski orkestar HRT-a nastupit će pod vodstvom svojega šefa dirigenta, maestra Enrica Dinda. Kao solist nastupit će pijanist Ivan Krpan. Koncert će se održati bez publike, uz poštivanje epidemioloških mjera, uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija i Trećem programu Hrvatske televizije. 


Ludwig van Beethoven: Koriolan, uvertira, op. 62

Julije Bajamonti: Simfonija u C-duru

Wolfgang Amadeus Mozart: 27. koncert za klavir i orkestar u B-duru, KV 595


Na temelju svojega iskustva u suzbijanju epidemije kuge, Julije Bajamonti napisao je vrijedno medicinsko djelo - Povijest kuge u Dalmaciji 1783-1784. Stoga je izvedba njegove Simfonije u C-duru posveta svim liječnicima i zdravstvenim djelatnicima koji se danas predano bore s pandemijom.

Ivan Krpan

Ivan Krpan

Foto: promo / promo

Ivan Krpan rođen je u Zagrebu 1997. godine. Diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Rubena Dalibaltayana 2019. godine. Osnovnu i srednju glazbenu školu Blagoja Berse u Zagrebu završio je u razredu prof. Renate Strojin Richter. Osvajao je prve nagrade na regionalnim, državnim i međunarodnim natjecanjima. Godine 2014. osvojio je prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju EPTA Belgija u Bruxellesu, prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Mladi virtuozi u Zagrebu, drugu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju podunavskih zemalja u Ulmu (Njemačka), te prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Enschedeu (Nizozemska). Godine 2015. osvojio je četvrtu nagradu na Međunarodnom Mozartovom natjecanju u Zhuhaiju (Kina). U 2016. godini dobitnik je prve nagrade na Međunarodnom natjecanju za mlade pijaniste u Ettlingenu (Njemačka), te treće nagrade na Međunarodnom natjecanju Frederic Chopin u Moskvi. Bio je polaznik majstorskih tečajeva profesora Dalibora Cikojevića, Siavusha Gadjieva, Đorđa Stanettija, Kemala Gekića, Pavela Gililova i Klausa Kaufmanna. Dobitnik je Dekanove nagrade za 2014. godinu te Nagrade Ivo Vuljević za najboljeg mladog glazbenika u 2015. godini. Rektor Sveučilišta u Zagrebu dodijelio mu je posebno priznanje za međunarodne uspjehe u 2016. godini. Zagrebačka filharmonija dodijelila mu je nagradu Mladi glazbenik godine za 2016. godinu.


Najveći uspjeh ostvario je 2017. osvojivši prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Ferruccio Busoni u Bolzanu – jednom od najuglednijih pijanističkih natjecanja na svijetu. U finalu je nastupio kao solist uz Orkestar Haydn i dirigenta Arva Volmera, te izvedbom Petog koncerta za klavir i orkestar Ludwiga van Beethovena osvojio naklonost stručnog ocjenjivačkog suda i publike. Koncert je izravno prenosila talijanska televizijska kuća RAI. Po povratku u Zagreb održao je recital 18. rujna u Dvorani Blagoja Berse koji je izravno prenosila Hrvatska televizija. Dobitnik je državne nagrade Vladimir Nazor te Rektorove nagrade za uspjehe u 2017. godini. Pobjeda u Bolzanu donijela mu je niz angažmana, među inim gostovanja u Italiji, Njemačkoj, Japanu i Južnoj Koreji. Nastupio je u nekim od najpoznatijih svjetskih glazbenih središta kao što su Leipzig, München, Weimar, London i St. Peterburg. U Berlinu je snimio svoju prvu studijsku snimku za tvrtku Idagio, koja je dostupna na internetskom portalu www.idagio.com.

Ivan Krpan novi koncert sa Simfonijskim orkestrom HRT-a najavio je gostujući u emisiji Kultura s nogu

Ludwig van Beethoven

Ludwig van Beethoven

Foto: / / /

Orkestralna predigra Koriolan, op. 62 Ludwiga van Beethovena (Bonn, 1770. - Beč, 1827.) nastala je za istoimenu dramu austrijskog dramatičara Heinricha Josepha von Collina. Skladba je praizvedena u ožujku 1807. na dva koncerta u palači kneza Franza Josepha von Lobkowitza, zajedno s još dva Beethovenova djela - Četvrtom simfonijom te Četvrtim koncertom za klavir i orkestar.


Premijera Collinova Koriolana održana je 23. studenog 1802. uz veliki uspjeh zbog kojega je nastavila živjeti na pozornici sve do 1805. godine. Zašto je Beethoven skladao predigru drami tek u proljeće 1807., dugo nakon što je predstava skinuta s repertoara, danas nije poznato. Jedna je pretpostavka da su Beethoven i Collin, koji su duže vremena surađivali, skladanjem nove predigre željeli privući pozornost nove uprave Carskoga dvorskog kazališta u koju su stupili knezovi Lobkowitz, Schwarzenberg i Esterházy. Upravu su preuzeli nakon odlaska dugogodišnjeg ravnatelja Petera von Brauna potkraj 1806., za čijeg je mandata u kazalištu (današnjem Theater an der Wien) izvedeno više Beethovenovih djela - simfonije br. 2 i 3 te jedina opera Fidelio. U travnju 1807. Collinova predstava ponovno je zaživjela na pozornici, ovaj put s Beethovenovom glazbom, ali nije se uspjela zadržati na repertoaru. Beethoven je djelo posvetio Collinu s kojim je razvio blisko prijateljstvo i planirao nekoliko oratorija i opernih projekata koji, međutim, nisu ugledali svjetlo dana.


Collinova drama pokušaj je približavanja formi tragedije na tradiciji Williama Shakespearea. Shakespeareov Koriolan ima izvor u priči o Gaju Marciju zvanom Koriolan, koji je nadimak dobio nakon što je 493. prije Krista osvojio volščanski grad Corioli. Nezadovoljan što ga plebs ne želi za konzula i protjeran, Koriolan pristupa suparničkoj vojsci, Volščanima, u namjeri da pokori Rim. Grad su od Koriolanova bijesa spasile njegova majka i supruga, a Koriolan, koji je popustio njihovu zaklinjanju, prepustio se na milost i nemilost Volščanima. Razjareni što su izgubili bitku, oni su ga pogubili, no Collinova drama donosi drukčiji završetak, prema kojemu Koriolan sebi oduzima život mačem.


Neki tumači pokušavaju povezati značajke Beethovenove uvertire sa Shakespeareovim, odnosno Collinovim predloškom. U sukobu dviju tema vide sukob između Koriolana i njegove majke; prva je tema odlučna i čvrsta, druga mirnija i nježnija. Drama završava Koriolanovom smrću, a Beethovenova glazba, nakon što se još jedanput izloži prva tema, nestaje u tišini. Poput ostalih Beethovenovih uvertira (u poznatije spadaju još Leonora i Egmont) prožeta je herojskim crtama, što je obilježje i Beethovenova srednjega stvaralačkoga razdoblja.

Julije Bajamonti

Julije Bajamonti

Foto: / / /

Julije Bajamonti, liječnik, skladatelj, polihistor (Split, 1744. - Split, 1800.) u Padovi je studirao medicinu i glazbu te 1773. stekao doktorat znanosti. Nakon godina putovanja i pet godina provedenih na Hvaru kao općinski liječnik i orguljaš, 1790. vraća se u Split, gdje je prihvatio dužnost kapelnika splitske prvostolnice, odnosno orguljaša i zborovođe, dok mu je služba gradskoga liječnika bila onemogućena zato što je konzervativna domaća sredina smatrala da se ta dva znanja ne mogu obavljati istodobno (doduše, liječnikom splitske općine imenovan je 1799.). „Izraziti predstavnik prosvjetiteljstva i istodobno vjesnik novoga romantičkog doba“, kako se ističe u članku u Hrvatskom biografskom leksikonu, uz medicinu i glazbu bavio se gotovo svim znanstvenim disciplinama. Prikupljao je opsežnu građu za povijest Splita, Dalmacije 17. i 18. stoljeća, zanimao se za narodno stvaralaštvo i sakupljao narodne pjesme, pisao rasprave iz ekonomije, meteorologije, matematike, fizike, kemije, lingvistike, arheologije, etnologije i dr., sastavljao je glazbeni rječnik, a pisao je i pjesme, putopise, prevodio književna i znanstvena djela... U Splitu je organizirao kazališne predstave, glazbeni život, priredio je i dobrotvornu glazbenu akademiju u korist splitskih siromaha. Odgojen u duhu francuskih enciklopedista, zastupao je ideje slobode, napretka i socijalne jednakosti. Širokih interesa i pogleda, kontaktirao je s mnogim istaknutim suvremenicima, među kojima su obitelj Sorkočević u Dubrovniku, neki hrvatski pjesnici i pisci, Ruđerova sestra Anica Bošković, putopisac Alberto Fortis i drugi.


Uz mnogobrojne interese i obaveze, Bajamonti se kontinuirano posvećuje skladanju. U hrvatskoj glazbi dugo je bio istican prije svega kao autor najranijeg oratorija jednog hrvatskog autora, scenskog oratorija La translatione di San Doimo (Prijenos sv. Dujma) iz 1770. godine. No ostvario je opsežan opus s oko dvije stotine djela: moteta, misa, litanija, dva rekvijema (Rekvijem iz 1787. napisao je u povodu smrti Ruđera Boškovića). Skladao je i prvu sonatu za orgulje u Hrvatskoj (1776.), a među instrumentalnim djelima su i gudački kvarteti, sonate za gudački trio i simfonije. Dugo se mislilo da nije napisao više od jedne trostavačne, Simfonije u C-duru, prvotno pronađene u vrijednoj zbirci muzikalija krčkoga filologa Nikole Udine-Algarottija, pohranjenoj 1935. godine u Arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Glazbeni pisac i povjesničar Ivan Bošković oko 1975. prvi je upozorio na desetak jednostavačnih i trostavačnih sinfonia u Glazbenom arhivu splitske katedrale, bez naznake autora, za koje je, na osnovi činjenice da je među njima pronađena i verzija Simfonije u C-duru, pretpostavio da je njihov autor upravo Bajamonti. Lovro Županović je 1978. u notom serijalu Spomenici hrvatske glazbene prošlosti objavio redakciju Simfonije u C-duru prema verziji koja se čuva u Hrvatskom glazbenom zavodu. Ova izvedba temelji se na autografu pronađenom u Splitu, koji je potom konzultiran i djelomično dopunjen u odnosu na zapisane dionice Bajamontijeve partiture u Županovićevom izdanju. Prijepis „splitske“ verzije ostvario je Felix Spiller, notni tekst redigirao je Vito Balić, a savjetnik za izvedbu bio je maestro Tomislav Fačini, s obzirom na to da se izvedba ne priređuje za ansambl za ranu glazbu, nego za suvremeni simfonijski orkestar.


Bajamonti je nedvojbeno bio dobro upoznat s talijanskom tradicijom sinfonia, ali i onom mannheimske škole. Vjera Katalinić upozorava da su u Glazbenom arhivu splitske prvostolnice sačuvane i tri sinfonie oca mannheimske škole Johanna Stamitza u prijepisu splitskog glazbenika B. Pelizzarija i samoga Bajamontija. Bajamontijev glazbeni jezik odaje i poznavanje klasičara Ch. W. Glucka i W. Mozarta. Simfonija u C-duru pravi je biser ranoklasične simfonijske glazbe te, uz ranija simfonijska djela našeg Luke Sorkočevića, vrijedan prilog europskoj literaturi 18. stoljeća.


W. A. Mozart

W. A. Mozart

Foto: / / /

Koncert za klavir i orkestar br. 27 u B-duru, KV 595 završno je ostvarenje Wolfganga Amadeusa Mozarta (Salzburg, 1756. - Beč, 1791.) u toj koncertantnoj vrsti. Djelo je zaključeno 5. siječnja 1791. godine, kao prvo djelo te godine, gotovo tri godine nakon prethodnoga klavirskog koncerta. Skladba se pojavila u razdoblju golemoga kreativnog napora koji je, uz ostalo, godine 1790. iznjedrio operu Così fan tutte, a 1791. opere Čarobna frula, ali i La clemenza di Tito, kao i Koncert za klarinet i orkestar te velebni Rekvijem.


Najčešće se prihvaća interpretacija prema kojoj je djelo praizvedeno 4. ožujka 1791. na koncertu koji je organizirao klarinetist Joseph Bähr; posrijedi je bio posljednji Mozartov javni nastup u ulozi pijanista, iako nije potvrđeno da je te večeri predstavljen KV 595. Wiener Zeitung zabilježio je: „Herr Kapellmeister Mozart izveo je koncert za fortepiano i svi su visoko ocijenili njegovu umjetnost, kako skladateljsko umijeće, tako i izvedbu“.


Autograf otkriva zanimljivu povijest nastanka djela. Prvi i drugi stavak, kao i nekoliko stranica trećeg, zabilježeni su na notnom papiru koji je datiran prije siječnja 1789., a pretpostavlja se da je skladanje moglo početi čak u prosincu 1787. godine; finale je zaključeno na kasnijem papiru, datiranom u 1791. godinu. Te ranije zabilješke skladane su u particellu (vrsti proširene skice u kojoj su zapisane dionice koje iznose nosivi melodijski materijal sa skiciranim harmonijskim planom u ostalim dionicama). Može se pretpostaviti da je za zaključenje djela Mozart vjerojatno bio motiviran spomenutim izvedbama 1791.

Analitičari se teško suzdržavaju od pokušaja interpretacije Mozartovih kasnih ostvarenja u svjetlu njegovih dramatičnih i tragičnih životnih okolnosti. Cuthbert Girdlestone, autor knjige Mozart i njegovi klavirski koncerti, tako piše o „rezignaciji i nostalgiji koja prevlači koprenu tuge preko cijeloga djela, bacajući na trenutke na njega večernje svjetlo, najavljujući završetak života“. No ranije opisana geneza djela svjedoči protiv takvih interpretacija. Drugi se autori ipak pokušavaju odmaknuti, zamjenjujući „tamno odijelo tragičnosti“ komentarima o intimnom, blagom, spokojnom karakteru skladbe. Djelo se nerijetko opisuje i kao antipod svojem prethodniku, Krunidbenom koncertu u D-duru, KV 537. Ugledni Mozartov interpret Alfred Brendel priključuje se mišljenju kako KV 595 nije nastao u sjeni smrti. „Ipak, bez doze melankolije, djelo gubi svoje poetsko ozračje i postaje prejednostavno. Bez obzira na povode zbog kojih je nastalo, pokušavam u njemu zadržati taj oproštajni ton, slično kao što to činim u Schubertovoj Sonati u B-duru“.


Pijanistica Angela Hewitt posebno pak ističe posljednji stavak koji se vrlo često, smatra ona, izvodi kao i mnoga druga Mozartova finala. Prema njezinu mišljenju, takve interpretacije ne pogađaju njegovu bit. Na prvi pogled tema doista izgleda veselo i razigrano, tvrdi Hewitt, ali iza nje se krije mnogo više od briljantnih pasaža. Cijenjena pijanistica ne niječe plesni karakter stavka (Mozart je, tvrdi, jako volio ples, možda i više od glazbe), no postoji u njemu jedan trenutak zbog kojeg je uvijek prođu trnci: trenutak u kojemu se orkestar pridružuje pijanistu nakon završne kadence, u zadnjem iznošenju teme. „Naravno, mi znamo da je Mozart umro jedanaest mjeseci kasnije. No je li i on na neki način osjećao isto? Jednostavno, ne možemo ne upitati se. Sljedeća kompozicija zabilježena u njegovoj kajdanki, samo devet dana kasnije, bila je popijevka naslovljena Sehnsucht nach dem Frühlinge (Čežnja za proljećem) na sljedeće stihove: Dođi, slatki maju, i oboji stabla opet u zeleno, i učini da malene ljubičice opet procvjetaju za mene pored potoka! Glazba je gotovo identična. Mozart se veselio proljeću, koje će se pokazati kao njegovo posljednje.“ Na taj način, zaključuje Hewitt, Mozart nam je poslao najsnažniju poruku koju je uopće moguće poslati, onu o veselju i želji za životom.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!