Simfonijski orkestar HRT-a i Enrico Dindo u Budimpešti

Četvrtak, 7. svibnja u 18.30 sati

Talijanski kulturni institut u Budimpešti, Bródy Sándor u. 8

Simfonijski orkestar HRT-a

Enrico Dindo, dirigent i violončelo

Boris Papandopulo: Sinfonietta za gudače

Intrada

Elegija

Perpetum mobile

Gioachino Rossini: Une larme, tema i varijcije za violončelo i gudače

Ludwig van Beethoven: 7. simfonija u A-duru, op. 92

Poco sostenuto - Vivace

Allegretto

Presto

Allegro con brio

Nakon uspješnog prošlogodišnjeg gostovanja Jazz orkestra HRT-a i Javiera Girotta u Budimpešti, ove godine u Talijanskom kulturnom institutu u Budimpešti gostuju Simfonijski orkestar HRT-a i Enrico Dindo. Riječ je o još jednom talijansko-hrvatskom programu koji se događa u Mađarskoj zahvaljujući inicijativi Veleposlanstva Republike Hrvatske u Mađarskoj te suradnji s Veleposlanstvom Italije i Talijanskim institutom za kulturu u Budimpešti.

Proslavljeni talijanski glazbenik Enrico Dindo bio je šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a od 2015. do 2021. godine, dok kao solist na violončelu s tim orkestrom surađuje i puno dulje. Violončelo je počeo učiti sa šest godina, diplomirao na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Torinu, te se usavršavao kod Egidia Rovede i Antonia Janigra. Od 1987. do 1998. bio je glavni violončelist Orkestra milanske Scale. Dobitnik je prve nagrade na natjecanju Rostropovič u Parizu 1997., pri čemu je slavni ruski umjetnik rekao: „Dindo je violončelist osobitih kvaliteta, potpun umjetnik i oblikovan glazbenik s izvanrednim tečnim zvukom i divnim talijanskim glasom“. Tada je počela njegova sjajna solistička karijera koja ga je dovela i do Simfonijskog orkestra HRT-a s kojim se ovom prigodom ponovno udružuje u dvostrukoj ulozi dirigenta i solista, i to u programu koji odaje počast hrvatskoj i talijanskoj, ali i univerzalnoj glazbenoj baštini.

Jedan od najistaknutijih i najplodnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, Boris Papandopulo (1906. – 1991.) svoju je Sinfoniettu skladao 1938. godine kao „besprijekoran i savršeno proporcioniran notni zapis nabijen emocionalnošću, razigranom, punom sjaja znalački tretiranih gudača u okvirnim stavcima, a obojen izrazitom, meditativnom ljepotom u polaganom stavku“, kako zapisuje muzikologinja Erika Krpan, autorica nedavno objavljene monografije o skladatelju.

Talijanski velikan Gioachino Rossini proslavio se svojim opernim remek-djelima te je uvelike začudio i rastužio javnost odlukom o povlačenju iz opernog svijeta na vrhuncu karijere. Operi se nije vratio, no nastavio je skladati u drugim žanrovima. „Pišem jer ne mogu drugačije“, rekao je. Skladba Une larme (Suza) pripada njegovim kasnijim djelima te u punom sjaju odražava veličanstvo njegove invencije, a posvećena je glasovitom violončelistu Matveiu Wielhorskom. Elegična i duboko osjećajna tema prelazi u niz varijacija koje vode od bravurozne cabalette i složene kolorature, preko virtuozne kadence i recitativne deklamacije, do blistavog vrhunca u tipičnom „Rossinijevu crescendu“.

Naposljetku, uoči Dana Europe 9. svibnja, podsjetit ćemo se zašto je Ludwig van Beethoven „najuniverzalniji“ skladatelj koji je svojim stvaralaštvom nenadmašno spajao duboko osobne emocije s općeljudskim iskustvima. Dok Oda radosti iz njegove 9. simfonije, kao himna Europske unije slavi jedinstvo, slobodu i bratstvo među ljudima, 7. simfonija prenosi univerzalno iskustvo čistim glazbenim sredstvima. Riječ je o jednom od njegovih glazbeno najčistijih i najneposrednijih ostvarenja koje je primjerice Richard Wagner nazvao apoteozom plesa: „najuzvišeniji čin tjelesnog pokreta uklopljen u idealni tonski oblik“.