"Predivno!" - recenzija CD-a "Judita"

Međunarodna platforma za kulturu Online Merker objavila je lijepu recenziju albuma Judita - snimke live izvedbe održane u kazalištu Prinzregententheater u Münchenu 2024.godine, kada je maestro Ivan Repušić dirigirao solistima, Zborom Hrvatske radiotelevizije i Orkestrom Minhenskog radija, čiji je šef dirigent. Izdanje sadrži i Ples Barunice iz Paraćeva baleta Carmina Krležiana. 

Recenziju prenosimo u cjelosti:

CD „FRANO PARAĆ: JUDITA“

snimka live izvedbe u kazalištu Prinzregententheater u Münchenu 2024.; BR-Klassik

Ivan Repušić, hrvatski šef dirigent Orkestra Minhenskog radija, često je znao iskoristiti priliku da u program uvrsti djela ovdje manje poznatih skladatelja iz svoje domovine te ih putem nosača zvuka učiniti dostupnima široj javnosti.

U slučaju opere Judita u dva čina Frane Paraća (1948.) možemo ustanoviti da se radi o vrijednom i glazbeno dramski dojmljivom pothvatu. U suradnji s književnikom Tonkom Maroevićem skladatelj je sam napisao libreto prema poznatoj priči iz Starog zavjeta, na temelju postojećeg književnog predloška.

Paralele između priče o asirskom ratniku Holofernu (u operi Oloferne) koji opsjeda grad Betuliju i proračunato zavodljivoj Juditi koja mu je odrubila glavu, zajedno s bijegom neprijatelja u zoru s jedne strane, te povijesti grada Splita s druge strane nisu slučajne. Split je od sredine 15. stoljeća bio izložen napadima iz Osmanskog Carstva. To je potaknulo pjesnika Marka Marulića da na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće napiše alegorijski ep Judita na hrvatskom jeziku.

Povodom 550. obljetnice rođenja pjesnika i 1700. obljetnice osnutka grada Splita 2000. godine, Splićanin Frano Parać iskoristio je priliku da se s Juditom prvi put okuša u operi. Sferična, dihotomna glazba (židovski narod u Betuliji, osvajači Asirci) nadovezuje se na post-kasnoromantičarsku, klasičnu modernu, pri čemu glavnu ulogu ima atmosferični arhaizirajući zbor – koji pomalo zvuči poput staroslavenskih glagoljaških napjeva.

Način skladanja koji polazi od jezika, manjih tematskih cjelina i pučkih melodija donekle podsjeća na operne svjetove Leoša Janáčeka ili Béle Bartóka. Bogata instrumentacija i raspojasano-dekadentna atmosfera gozbe bude sjećanja na Richarda Straussa, a ritmičko ponavljanje kod nekih scena na Carla Orffa. Peta scena sa svojim oštrim, ritmičnim, ratničkim naglascima prikazuje prvi susret i oprezno približavanje Judite i Holoferna (sonoran bas Ivica Čikeš). Svečanu gozbu na koju poziva Oloferne, uvjeren da je pobjeda već sigurna, Frano Parać opisuje sarkastično uzbuđenim maršem u stilu Šostakoviča. Zajedno s raskošnim duetom Judite i Holoferna, to je jedna od fantastičnih točaka ove opere.

U pretežno srpsko-hrvatskoj postavi posebno se ističu srpska mezzosopranistica Sofija Petrović, vrlo impresivna po volumenu i boji glasa, kao židovska udovica Judita sa svojim dirljivim monologom u četvrtom činu, mladi bariton Matija Meić iz Zagreba (Vagav, vezir Oloferna), tenor Stjepan Franetović (Ozija, branitelj Betulije) i veliki srpski bas Sava Vemić, član ansambla Državnog kazališta na Gärtnerplatzu u Münchenu (Eliakim, veliki svećenik).

Ivanu Repušiću, koji je nedavno preuzeo dužnost glavnog glazbenog ravnatelja Opere u Leipzigu, zajedno s Orkestrom Minhenskog radija i Zborom Hrvatskog radija polazi za rukom ovom operom rasplamsati iskre. Uspijeva zapaliti sve fitilje strasti popraćene zveketom oružja u sudaru suprotstavljenih interesa moći i ljubavi. Ovaj zabavni glazbeni vatromet, unatoč povremenim prepoznatljivim uzorima, svakako možemo preporučiti za upoznavanje opusa, osobito zato što je Parać postigao fantastičan zgoditak vlastitim glazbenim rukopisom na kraju opere. Repušićeva punokrvna interpretacija, unatoč tome što se radilo "samo" o koncertnoj izvedbi, odiše scenskom atmosferom punom strasti. Predivno!

U nepunih 70 minuta kao dodatak je uključen Ples barunice iz baleta Carmina Krležiana.

Dr. Ingobert Waltenberger (izvor: Online Merker)

(prijevod: Ines Meštrović)