Duhovna i suvremena zborska glazba na razmeđu istoka i zapada

Posljednji koncert Zbora HRT-a, u utorak, 10. ožujka 2026., u ciklusu Sfumato, u crkvi sv. Blaža, predstavio je publici program duhovne i suvremene zborske glazbe, povezujući djela istaknutih europskih skladatelja s nov(ij)om hrvatskom glazbom. Uz Zbor HRT-a pod vodstvom šefa dirigenta Tomislava Fačinija, nastupili su i istaknuti instrumentalisti: violončelistica Kajana Pačko i orguljaš Pavao Mašić.

Program, oblikovan kao svojevrsni zvučni prostor na razmeđi kršćanskog Istoka i Zapada, otvoren je skladbom Dona nobis pacem akademika Frane Paraća, meditativnim djelom za zbor a cappella nastalim 1993. godine kao glazbeni zaziv za mirom. Slijedila je Pjesma kerubina Krzysztofa Pendereckog, nadahnuta pravoslavnom liturgijskom tradicijom, u kojoj se jednostavna vokalna linija postupno razvija u bogatu polifoniju. Svyati, britanskog autora Johna Tavenera, zamišljena je pak kao suprotstavljanje glasa svećenika, kojeg simbolizira violončelo, i odgovora iz zbora, a proizlazi iz pjevanja Istočne pravoslavne crkve. Djela estonskog skladatelja-minimalista Arva Pärta, kontekstualno naslonjena na zapadnu liturgijsku tradiciju – Salve Regina za zbor i orgulje te Nunc dimittis za zbor a cappella – Zbor HRT-a ozvučio je u sugestivnoj interpretaciji pod vodstvom maestra Tomislava Fačinija, u suradnji s jednim od najafirmiranijih hrvatskih orguljaša, Pavlom Mašićem. 

Središnji trenutak večeri bila je praizvedba skladbe Flux mladog hrvatskog skladatelja Lovre Stipčevića, nastale ove godine na narudžbu Hrvatske radiotelevizije, za mješoviti zbor, violončelo i elektroniku. Lovro Stipčević diplomirao je teoriju glazbe i elektroničku kompoziciju u klasi Vjekoslava Nježića, a već neko vrijeme producira glazbu za snimanja i koncerte Zbora HRT-a, pa je vrlo dobro upoznat s njihovim izričajem koji mu je, kako je rekao za izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija (urednica: Zrinka Matić) bio vrlo inspirativan. Flux je posvetio upravo Zboru HRT-a, ali i sjajnoj violončelistici međunarodne karijere, Kajani Pačko.

Kao polazište uzeo je fragment predsokratskog filozofa Heraklita na starogrčkom jeziku – „Put prema gore i put prema dolje jedan je te isti“ – što se može snažno izraziti u glazbi, ako glazbu gledamo kao proces neprekidne preobrazbe, pojasnio je skladatelj. Napetost i razrješenje, gustoća i praznina te svjetliji i tamniji zvuk pojavljuju se kao međusobno povezane faze istoga procesa. U takvom kontinuiranom kretanju vrhunac postoji tek u odnosu na povratak, a tišina dobiva smisao nakon zvuka. Solistička dionica violončela u interpretaciji Kajane Pačko pokazala se kao upečatljiv dijalog sa zborom, dok je elektronički sloj diskretno, ali efektno proširio akustički prostor skladbe.

Koncert se mogao pratiti u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija. Snimka je dostupna platformi HRTi i u Slušaonici Hrvatskoga radija.