Preminuo maestro Nikša Bareza

Maestro Nikša Bareza (Split, 31. ožujka 1936. – Zagreb, 14. siječnja 2022.) ostat će zapamćen kao jedna od ključnih osobnosti hrvatskog glazbenog života; njegovim odlaskom opraštamo se od našeg posljednjeg dirigenta 'staroga kova', stasalog polovicom prošloga stoljeća, širokog općeg i glazbenog znanja koje mu je bilo tek temelj za poniranje u bit glazbene materije. 

Njegov talent rano je prepoznao Milan Sachs, tadašnji ravnatelj zagrebačke Opere, te mu još za vrijeme studija pružio priliku za rad s ansamblom Opere. Maestro Bareza često je isticao kako je upravo zahvaljujući njemu stekao odgovornost prema glazbenom djelu, skladatelju, ansamblu i publici, potrebu da razumije skladatelja i dokuči o čemu se radi u glazbi.

Proveo je gotovo dva desetljeća na čelu Simfonijskog orkestra HRT-a, od 1992. do 2011., što je najdulji mandat jednog šefa dirigenta u povijesti našega orkestra. Na tu je poziciju došao s već izgrađenom karijerom u domovini i inozemstvu: počevši od Milana Sachsa, usvajao je znanja od ključnih protagonista glazbe 20. stoljeća. Već 1965. postao je direktor Opere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, vinuo se do svjetskih pozornica te se naposljetku vratio u Zagreb i na poziciji direktora Opere zaključio karijeru.

Simfonijski orkestar HRT-a preuzeo je ratne 1992., te predvodio niz dobrotvornih koncerata i gostovanja u inozemstvu (Berlin, Salzburg) radeći u narednim godinama na oblikovanju repertoara, stavljajući u prvi plan temeljnu zadaću radijskog orkestra – njegovanje i poticanje novog stvaralaštva hrvatskih skladatelja; 70 odgovora Dubravka Detonija, Crveni koncert Silvija Foretića, Šum krila, šum vode Stanka Horvata, Glissade i Mon image Milka Kelemena, Gloria Frane Paraća, XIII. ura Rubena Radice, Goan concerto za veliki orkestar Berislava Šipuša praizvedbe su hrvatskih autora koje je predvodio.

Zagovarao je i smatrao nužnim sveobuhvatan pristup glazbi, od poznavanja povijesnih okolnosti, posebnosti umjetničkih stilova i estetike pojedinog skladatelja do temeljitog poniranja u izvore s ciljem oživljavanja notnih zapisa i nalaženja nadahnuća za njihovo tumačenje. Isticao je primjerice glazbene drame Richarda Wagnera kao dirigentski 'Sveti Gral' kojemu se on itekako približio: dirigirao je sva Wagnerova ostvarenja, neka i više puta, a to je bio tek dio golemog repertoara kojim je baratao.

Znatiželja i strast za novim interpretativnim i produkcijskim izazovima ostale su trajne značajke njegova djelovanja, pa je nerijetko posezao za rjeđe izvođenim djelima, postavljajući nove standarde u izvedbama kompleksnih vokalno-instrumentalnih te glazbeno-dramskih ostvarenja od kojih su mnoga zahvaljujući njemu i prvi put zazvučala kod nas; posljednji takav projekt za HRT bila je kantata Gurrelieder Arnolda Schönberga kojim mu se, u godini u kojoj je obilježavao 80. životnu obljetnicu, 2016., ispunila dugogodišnja želja.

Na mjestu šefa dirigenta ostao je do 2011. (Znakovito je da mu je na toj poziciji prethodnik i nasljednik bio maestro Pavle Dešpalj.)

Djelujući kao dirigent u opernim kućama i ravnajući vodećim orkestrima u Zürichu, Sankt Peterburgu, Grazu, Chemnitzu, maestro Bareza stekao je reputaciju vrsnog studioznog, muzikalnog i predanog dirigenta razgranate karijere. Festspielhaus u Salzburgu, Konzerthaus u Beču, Geisteig u Münchenu, Alte Oper u Frankfurtu, Hamburška opera, Bavarska državna opera, milanska Scala, Théâtre du Capitole iz Toulousea, Norveška nacionalna opera u Oslu, Teatro Comunale u Firenci, Teatro Regio u Parmi – samo su neka od vodećih koncertnih i opernih središta u kojima je gostovao. Osvojio je i obje Amerike te Aziju, pri čemu su ga pratila brojna ugledna nacionalna i inozemna priznanja.

Posljednji put uz Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a te brojne soliste, nastupio je 28. rujna 2019. godine u povodu obilježavanja 200. obljetnice rođenja Vatroslava Lisinskog.