Proslava 80. obljetnice Zbora HRT-a i zaključak sezone 2021./22.

Osim što je svoju obljetničku sezonu, u kojoj slavi 80 godina djelovanja, obilježio suradnjama s nekima od vodećih međunarodnih dirigenata s područja vokalne glazbe u ciklusu Sfumato u Laubi, Zbor HRT-a koncertom u četvrtak, 12. svibnja u ciklusu Kanconijer, podsjeća na svoju bogatu povijest i dirigentske osobnosti koje su ga oblikovale. 

Od prvog javnog nastupa 19. rujna 1941., u tadašnjem Hrvatskom državnom kazalištu, Zbor su vodili brojni dirigenti; od osnivača Mladena Pozajića preko prvih dirigenata Dragana Gürtla i Borisa Papandopula te stalnih Slavka Zlatića i Sergija Rainisa, do šefova dirigenata Vladimira Kranjčevića, Igora Kuljerića i Tončija Bilića. Šef dirigent Zbora HRT-a od sezone 2017/2018 je Tomislav Fačini.

 

Skladatelj, dirigent i pedagog Mladen Pozajić (1905. – 1979.) školovao se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Blagoja Berse (kompozicija), Svetislava Stančića (klavir) i Frana Lhotke (dirigiranje). Kompoziciju je nastavio studirati u Parizu kod Vincenta d' Indyja i u Beču kod Josepha Marxa. Rano se istaknuo kao zborski dirigent te je u Zagrebu vodio mnogobrojne zborove, među kojima su Sloga, Oratorijski zbor sv. Marka, Zora, Lisinski i Sloboda. Izniman trag ostavio je njegov rad sa Zagrebačkim madrigalistima, koje je utemeljio 1931., te sa zborom tadašnje Državne krugovalne postaje koji je utemeljio 1941. godine, a s kojim je nastupao i u radijskim emisijama i na samostalnim, cjelovečernjim koncertima. Upravo iz tog ansambla izrastao je današnji Zbor HRT-a. Pozajić mu je bio dirigent do 1945., a u istome je razdoblju bio i dekan zagrebačke Muzičke akademije. Nakon Drugoga svjetskog rata nastavio je djelovati u Sarajevu kao dirigent tamošnje Opere i Filharmonije, profesor na Muzičkoj akademiji, ali i kao zborovođa. Upravo je ondje, 1960. godine napisao svoju 1. rapsodiju za mješoviti zbor. 

Djelo, koje zbor izvodi u podjeli na šest do osam dionica uz povremeno pridruživanje solista, oblikovano je kao svojevrsna suita od šest povezanih dijelova koji se temelje na narodnim napjevima: prvi na bosanskoj pjesmi Oj javore, javore; drugi na pjesmi Sinoć mi dragi dolazi; treći na Sunce zađe, pade tama; četvrti na napjevu Lehu, lehum lej leti; peti na makedonskoj pjesmi Da znaješ, mori mome; te šesti na hercegovačkoj Duni vjetre, ozgo' sa Neretve. Crpeći nadahnuće iz narodne glazbe, poslužio se elementima tipičnima za balkanski folklor poput tzv. balkanske molske ljestvice, kvintnog pedalnog tona i karakterističnih ritamskih obrazaca. Skladba se ubraja u uspjelija Pozajićeva zborska ostvarenja, u kojemu dinamičnost proizlazi ne samo iz raznolikosti odabranih tema nego i iz skladateljeva vještog baratanja različitim folklornim elementima unutar cjeline.

Potreba za neprestanim i raznolikim glazbenim djelovanjem dovela je Igora Kuljerića (1938. – 2006.) do statusa jednog od najcjenjenijih i najsvestranijih hrvatskih glazbenika, aktivnog na mnogim područjima hrvatske glazbene i kulturne scene, čiji je utjecaj i danas neizbrisiv. Neodvojivost njegova skladateljskog i izvođačkog djelovanja na osobit se način, gotovo sinergijski, ostvarila kroz rad sa Zborom HRT-a. Godine 1968., tri godine nakon diplome iz kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Stjepana Šuleka i neposredno nakon usavršavanja u dirigiranju kod Igora Markeviča u Monte Carlu i asistiranja Milanu Horvatu u Zagrebačkoj filharmoniji, postaje dirigent Simfonijskog orkestra i Zbora Radiotelevizije Zagreb, danas HRT-a. Uz Zbor je, kao stalni dirigent, i zatim, nakon Sergija Rainisa i Vladimira Kranjčevića, kao šef dirigent, ostao do kraja svojega radnog vijeka. Istodobno obnašajući i mnogobrojne druge dužnosti, kontinuiranim radom obilježio je gotovo četiri desetljeća djelovanja toga ansambla utemeljenog 'samo' 27 godina prije njegova dolaska.

Deset godina nakon Kuljerićeva dolaska na mjesto dirigenta Zbora HRT-a, 1978., na Dubrovačkim ljetnim igrama, izvedeno je djelo Leute moj kao prostorno-scenski događaj. Bila je to prva varijanta djela Kanconijer koje je pod tim naslovom predstavljeno 1983. u Zagrebu, u izvedbi vokalnih solista (Mirjana Bohanec, Eva Novšak Houška, Josip Novosel, Ferdinand Radovan, Mirela Brekalo, Božidar Boban), te Zbora i Simfonijskog orkestra tadašnje Radio-televizije Zagreb. Dirigirao je sam autor kojemu je kao libreto poslužio izbor tekstova njegova bliskog suradnika, redatelja Božidara Violića, za spomenuto djelo Leute moj. Riječ je o izboru stihova pjesnika hrvatskoga juga 16. i 17. stoljeća: Hanibala Lucića, Mikše Pelegrinovića, Ivana Bunića te iz Zbornika Nikše Ranjine, koji sadržava stihove dubrovačkih pjesnika-petrarkista. Prožimanje renesansnog i baroknog pjesništva i kulture, skladatelj je usporedio s „relacijama zore i sutona“, objasnivši kako je riječ o „razdoblju neslućena razvoja individualne samosvijesti, i poezija prati sve amplitude od njezina buđenja do duboke sumnje i odricanja“. Naslov djela, Kanconijer, upućuje na „isprepletenost svirke, govora i pjeva, te svih vrsta međusobnog prelamanja, kroz zajedničko potpadanje pod unutarnje zakone rasta i razvoja. Dotiče trenutke hotimično pojednostavnjenih uzoraka i jednoglasja (shvaćenog u širom značenju) i pruža se do složenih multifonija… Unutar tako oblikovanog kruga u najvećoj mjeri pretežu 'pjesni ljuvene', što vibriraju na razmeđima trubadurskog i pučko-pastoralnog zvukovnog narječja ili idioma“, riječi su skladatelja zabilježene u programskoj bilješci uz izvedbu djela 2001. godine, kada je izvedena nova varijanta 'za glasove i glazbala'.

Recitatori (glumac i glumica) iznose tekst, a pjevači-solisti predstavljaju individualna, simbolička i metaforička bića (sopran – vila, alt – nimfa, tenor – trubadur, bariton – satir). Oni produljuju vrijeme riječi, koristeći se vokalizacijama i sekvencama na način glazbenog rituala. Zboru je povjerena složena uloga: ističući osjećaj zajedništva, služi i kao komentator (po uzoru na grčki kor) i moderator događaja. Orkestar je organiziran u nekoliko slojeva u kojima se izdvajaju stari i novi instrumenti. (izvor: www.igorkuljeric.com)

"Pravo je da se uz ovakvu obljetnicu organizira i jedan Te Deum. A uz takvog kolosa lapidarne građe, koja ipak počiva na vezivu krajnje suptilnosti, kako da se predstavi i osoba koja je trenutačno na čelu ansambla, a jednako tako ostavlja nekakve pisane glazbene tragove vezane za njega? Odlučio sam se za laganiju igru, doduše krajnje asketske modalne građe posve izvedene iz spoja dvaju akorda, igru koja ipak skriva svoju ekonomiju: ispunjena zvukovima i asocijacijama na svakidašnji zajednički život, probe, vježbe i upjevavanja, pojedinačne i grupne karaktere pjevača i njihova zajedništva, s krajem koji se smjerno utapa, poput uvoda, u svečanu ozbiljnost Brucknera." (Tomislav Fačini o skladbi Vocalys)

Svoj prvi istinski skladateljski uspjeh Anton Bruckner (1824. – 1896.) doživio je tek s praizvedbom Sedme simfonije 30. prosinca 1884. u Leipzigu. „Bruckner nas je toliko zavarao da smo se, kada je zadnji akord njegova djela zamro, zapitali s udivljenjem – kako je moguće da nam je ostao nepoznat sve do sada?“ zapisao je kritičar lista Berliner Tageblatt pod dojmom prvih izvedbi Simfonije. Istodobno, Bruckner je radio na uglazbljivanju teksta himna Te Deum. Rad je počeo u svibnju 1881., te mu se, nakon prekida, vratio u rujnu 1883., istodobno radeći na drugom stavku Simfonije; dodao je fugu u posljednji stavak In Te, Domine, speravi, te je njegov zaključak oblikovao na temelju uzlazne figure koja čini vrhunac Adagia u Simfoniji. Čini se da ga je smrt Richarda Wagnera potaknula na dovršetak Te Deuma te da upravo zato i dijeli materijal sa Sedmom simfonijom. Te Deum je bio dovršen u ožujku 1884., a prvi je put izveden uz pratnju dvaju klavira, 2. svibnja 1885. Prvom izvedbom uz orkestar dirigirao je Hans Richter u Beču 10. siječnja 1886., nakon čega je i glasoviti kritičar Eduard Hanslick (osobito neprijateljski raspoložen prema Brucknerovu štovanju Wagnerove glazbe) imao riječi hvale.

Pisan za četiri vokalna solista – sopran, alt, tenor i bas – četveroglasni zbor, orgulje (ad libitum) i orkestar, te podijeljen u pet stavaka, Te Deum odražava zreli Brucknerov stil, iskazan već u uglazbljenjima misa 1860-ih godina. Zborske dionice pisane su mahom homofono, što spomenutu, dvostruku fugu u posljednjem stavku, čini još dojmljivijom. Stavci su međusobno tematski isprepleteni te tonalitetno strateški raspoređeni: prvi i posljednji stavak su u trijumfalnom C-duru, a središnji – Aeterna fac cum santis suis – u jednako blistavom D-duru. Unutarnji stavci, drugi i četvrti, simetrično su u f-molu te oba, osim što su pisani za vokalne soliste, sadržavaju i dionicu solo violine, no četvrti i opsežniji stavak, Salvum fac zaključuje zbor. Osim sa Sedmom simfonijom, Te Deum dijeli materijal i s Brucknerovom Misom u f-molu te s Devetom simfonijom (uvodna pasaža gudača), što potvrđuje kako je Bruckner upravo to djelo smatrao svojim najboljim ostvarenjem, ali i vrhuncem glazbenog utjelovljenja vlastite vjere. „Kada me Bog konačno pozove i upita: što si učinio s talentom koji sam ti dao?, pokazat ću mu partituru Te Deuma i nadati se da će biti milostiv“, zapisao je. S tim se složio i Gustav Mahler, precrtavši na svojemu primjerku partiture oznaku „Za soliste, zbor, orkestar i orgulje“, i dopisavši: „Za jezike anđela, nebesima blagoslovljene, bezgrješna srca i duše pročišćene vatrom“.

(Maestro Vladimir Kranjčević, koji je velik dio svojega djelovanja posvetio Zboru HRT-a, ne samo kao šef dirigent od 1976. do 1982. već i nakon toga, u sezoni 2016./2017. obilježavao je svoj 80. rođendan i opraštao se od aktivnog muziciranja. Posljednje djelo u kojemu je zajedno predvodio i Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a bio je Te Deum Antona Brucknera.)